Domaći Pass The Hat Records specijaliziran za objavu glazbe snimljene iz prve (dakle bez ponavljanja i dosnimavanja) je album ‘Things You Can’t Put Your Finger On / Live’ prezentirao poput Porschea u našim domaćim diskografskim uvjetima u kojima nezavisna vinilna izdanja obično idu na neku jeftiniju varijantu.
Uvijek postoje ‘oni koncerti’ (namjerno sam stavio navodnike) koje nikad ne možete zaboraviti i kad se čak i datuma sjećate iz nekog razloga, bez obzira koliko koncerata pogledali prije i poslije. Bar je tako u mom osobnom slučaju. To su oni koncerti kad se dogodi perfektno uklapanje onog što se događa na pozornici i ispred nje. Kad se glazbenici i publika prožmu u jedno. Za mene je taj datum bio 23. listopad prošle godine kad je Mary May sa svojim pratećim bendom (iako bi bilo poštenije reći da je i taj bend s vremenom postao jedno tkivo bez onog suvišnog prefiksa ‘posjedovanja’) izašla pred krcat auditorij zagrebačkog Vintage Industriala i kad se već s prvom pjesmom dogodilo ‘ono nešto’ što je, hajmo poetski reći, svima otvorilo čakre. Pisao sam tad o tome, pa nije red da se sad ponavljam. Uglavnom, snimao se taj koncert i uhvaćena je ta nevjerojatna energija benda stasalog u kratkom roku, i u istom prihvaćen od publike, od objave debitantskog albuma Mary May.
Ono što me zbunilo došlo je nešto kasnije. Naime, Mary May i bend su odlučili snimati live album u prostoru zagrebačke 1. gimnazije pred probranim i daleko manjim auditorijem. Iako sam bio pozvan, na isti nisam otišao ponajviše zbog zgusnutog koncertnog sadržaja u gradu, ali dijelom i zbog toga što sam priželjkivao da me taj budući koncertni uradak zatekne u situaciji da ga slušam prvi put kad izađe. Priznajem, pomalo čudni motivi, ali ne mogu protiv sebe u nekim situacijama.
Uglavnom, „Things You Can’t Put Your Finger On / Live“ izašao je u posebnom trenutku; onom u kojem je pandemija koronavirusa izazvala nezapamćenu koncertnu sušu, a to je trenutak kad želja za koncertima izbriše svaki pojam objektivnosti iz nekog kome je posao ići na koncerte. Pa je ovaj album ušao kod mene u ‘tešku rotaciju’. Da stvar bude ‘gora’ Mary May i njen bend su posebna priča konstantnog progresa u kojoj nevjerojatna Maryjina pjevačka sposobnost da joj je svaki ton melodije ugođen u uhu, bez obzira što joj bend radio, otvara mogućnost istom tom bendu kreativne skokove, a upravo se zbog tih skokova okružila mladim džezerima koji su u stanju svaki aranžman iznova preoblikovati i kreirati u potrazi za idealnim sklopom. Naravno taj idealni sklop je samo hiperbola, jer da ga kojim slučajem nađu vjerojatno bi svi momentalno odustali od te pjesme i prekrižili je kao notornu dosadu za svako buduće izvođenje.
„Things You Can’t Put Your Finger On / Live“ upravo je zabilježen trenutak jedne nadahnute etape zajedničkog putovanja Mary May, Luke Čapete, Borka Rupene, Marina Živkovića i Marka Ferlana. Jedan hiperbolični juriš na savršeno. Jasno je to već s odabirom da uvodna bude „Birdie“, pjesma koja je kroz koncerte doživjela bezbrojne metamorfoze jer je ispalo da baš nju treba ‘generalno’ iznova i iznova sklapati i rasklapati. Ta pjesma je vedri onomatopejski lepet krila, baš idealna za otvaranje i koncerta i koncertnog albuma iako su je često običavali svirati na kraju nastupa.
„From Home“ vas pak potom ukopa u mjestu svojom fantastičnom suspenzijom nakon koje se u potpunosti prepuštate da vas nose „Just Fine“ i „Somewhere Else“. B stranu vinila otvara najjači adut „Softest Tune“, no u live izvedbi jače emotivno dobacuje „Never Fixed Nobody“ nakon poletno kotrljajuće „A Lot“, a još više „A Song For Eunice Kathleen“ koja zatvara B stranu.
Poseban gušt je bonus vinil koji na 45 okretaja nudi „Save Your Prayers“ i „Black Porsche“ – po jedna pjesma na svakoj strani, što je i u smislu kvalitete zvuka poseban skok u audio stratosferu, jer nema boljeg analognog zvučnog zapisa od toga kad je cijela strana longplejke rezervirana za jednu pjesmu na 45 okretaja. S te strane gledano domaći Pass The Hat Records specijaliziran za objavu glazbe snimljene iz prve (dakle bez ponavljanja i dosnimavanja) je album „Things You Can’t Put Your Finger On / Live“ prezentirao poput Porschea u našim domaćim diskografskim uvjetima u kojima nezavisna vinilna izdanja obično idu na neku jeftiniju varijantu. Fantastičan je i cover koji vas efektno vizualno uvodi u drugu dimenziju – dimenziju odlične glazbe.
No sad je moment da se vratim na tekst s uvoda i zašto sam uopće spominjao nastup u Vintage Industrialu. Ovaj superioni koncerti zapis Mary May iz zagrebačke 1. gimnazije ima suprotstavljenu, hajmo reći, previše pristojnu publiku. Pristojni aplauzi više pridonose hermetici atmosfere, nego slavlju glazbe, a slavlje glazbe je bilo u Vintage Industrialu. Tamo se taj nesputani ‘šiiiiz publike’ itekako osjetio, a i brojčano se tu radilo o pet puta više ljudi u auditoriju. Nastup u gimnaziji donio je reakciju intelektualne publike, a u Vintageu je to bio juke joint osjećaj i upravo to nedostaje u cijeloj slici – moment da je čujan puno slobodniji i glasniji feedback i da se na prvu loptu zna da je ovaj fantastični bend uspio i kod publike, što je svakako važan faktor za svaki live album, da ne kažem i smisao live albuma koji nije neke akustično hermetične prirode, što Mary May s ovom postavom svakako nije.
No svakako, nepobitno je da je „Things You Can’t Put Your Finger On / Live“ predivni vinilni dokument jedne izuzetno potentne domaće glazbene priče, jer ako netko uživo daje izuzetnu nadogradnju studijskom materijalu onda su to svakako Mary May i gore pobrojani glazbenici.
Ocjena: 8/10
(Pass The Hat Records, 2020.)