Mary May je u subotu očekivano napunila gledalište Kinoteke i nakon pandemijske suše sa svojim bendom dokazala oduševljenoj publici da bi u drugim okolnostima vjerojatno bila jedan od najhvaljenijih izvoznih domaćih glazbenih proizvoda.
Posljednji put sam u Kinoteci bio prošle godine na hibridu predstave, radio drame i koncerta „Soundtrack za film koji nije snimljen“, tj. zapaženoj suradnji zagrebačke kantautorice Nina Bajsić i beogradskog kantautora Nenada Marića a.k.a. Kralja Čačka. Tada se tek u svakom drugom redu smjelo sjediti, s dodatnim razmakom od dva selotejpom prekrižena stolca do idućeg slobodnog stolca. Dvorana je tada bila mjesto za kontemplativno uranjanje u vlastite misli i osjećaj samoće u povećem prostoru. Ambijent sjete i tuge za nekim drugim, boljim, vremenima.
U subotu, prvog dana povratka na normalu, atmosfera pune Kinoteke u koju su još upadali posjetitelji i dok je koncert već trajao, a neki s kraja dvorane i preklinjali bend da ih sačekaju, vratila je onaj stari dobri koncertni osjećaj. Za to je svakako ponajviše bila zaslužna Mary May i njen prateći bend; gitarist Luka Čapeta, bubnjar Borko Rupena, saksofonist Marin Živković i basist Jakša Perković koji su u naletima odašiljali energiju sasvim suprotnu sjedećem tipu koncerta.
Kao da su i sami bili u sudaru s prvotnim naumom oko izbora dvorane. Koncert planiran u vrijeme stožernih mjera zaštite igrom slučaja je tako postao poprište slavlja i ritmova koji su pozivali na gibanje i to s konstantnom uzlaznom putanjom kako je išao prema kraju. Bilo je to slavlje glazbe od strane izvrsnih glazbenika i definitivno otvaranje novog poglavlja za Mary May koja je nedvojbeno dominirala kao frontwoman u svakom pogledu, od obraćanja publici, stava u pjesmama, izvedbi, pa do otvaranja prostora kolegama pred mikrofonima.
Počelo je kontemplativno ambijentalno s „Let Me Work“, ali ju je ubrzo presjekla „Birdie“ u novoj živahnoj verziji. Ta pjesma kao da je lakmus papir kemije unutar benda Mary May, jer je prošla kroz niz eksperimentalnih faza na svakom dosadašnjem koncertu. Izvedba koja je grunula sinoć opet se činila kao nova unaprijeđena verzija koja više nije na rasporedu pred kraj koncerta uz Maryjinu opasku da i dalje u njoj traže pravu mjeru, već je to jučer bio dovršeni poletni broj idealan za prvi otponac adrenalina prema gledalištu.
Slijedio ju je recentni singl „Don’t Call Me Baby“, što je dobar dio publike i prepoznao, sudeći po reakciji. „Never Fix Nobody“ donijela je upravo suprotno od naziva pjesme – nema koga nije ‘popravila’ u dvorani, da bi naredna „Softest Tune“ isto učinila s dinamičkom igrom od najtišeg u uvodu do grmljavine i moćne vokalne repeticije riječi „Wherever“ u završnoj kulminaciji. Čak ni potom izvedena nova pjesma „The Other“ nije donijela silaznu putanju. Dapače, prave stvari su tek uslijedile.
Jedna od njih bila je muška vokalna izvedba pjesme koju je Mary May najavila riječima: „Oni su to onako radili usput za neki bend, ali to morate čuti“, pokazujući na Luku Čapetu i Jakšu Perkovića. I onda se dogodilo pravo malo čudo jer su njih dvojica zazvučala kao Levon Helm i Rick Danko iz glasovitog The Banda. Kao da su se glazbeno formirali negdje u doba održavanja Woodstocka, a ne da su ‘klinci’ 21. stoljeća. Nevjerojatno je koliko se taj njihov ‘dixie mayham’ uklopio u ionako stilski eklektičan izričaj Mary May. Pravo otkriće, moram priznati, jer znao sam da je Čapeta vraški talentiran gitarist, ali da vokalno s Jakšom Perkovićem može zakucati takav duet, to ni slutio nisam. Ima Mary pravo – to ne smije stati samo na tome.
Završnica koncerta bila je posebna dimenzija. Ni dvije minute na prvijencu dugačka „A Lot“ bila je ‘kotrljajući vatromet’ na kraju službenog dijela nakon čega se doimalo da se izvrsnom koncertu više nam što dodati (a kamo li oduzeti) i da bi bis mogao donijeti neka ponavljanja.
No s ponovnim izlaskom, Mary May i bend su otvorili vrata predivnog kaosa s novom pjesmom „The Dress Your Mother Wore to War“, za koju kao da su crpili inspiraciju iz protestnog i antiratnog opusa jedne Nine Simone. „The Dress Your Mother Wore to War“ je tutnjala kao što tutnji rat u Ukrajini, dok glas Mary May kao da je nosio vapaj svih unesrećenih. Ruku na srce, takav pravednički gnjev se danas mora tražit povećalom u rock and rollu, od kojeg bi se to prije očekivalo, nego od jedne pjevačice koja ‘pleše’ negdje između jazza i popa. Na „The Dress Your Mother Wore to War“ su i ostali glazbenici bili ‘pušteni s lanca’, posebno Marin Živković koji bi stvarno mogao ponijeti nadimak najdužeg saksofonskog daha.
Nakon tog vrhunskog loma, kad opet napadne misao da ne može bolje za kraj, na pozornici su ostali sami Mary i Luka i započeli baladu „Song For Eunice Kathleen“. Luka nije mogao svirati tišu pratnju dok je Mary s fiksiranim pogledom negdje iznad glava posjetitelja izražajno pjevala: „Woken up into a world of hate, It took me long cause I’m white and privileged. ‘Twas hard to hear the song that is sung outside this cage. But If I did it would fill me up with rage“. Jednostavno, se krv opet ledila u žilama, dok su kičmom prolazile srsi na tu pjesmu koju se s pravom može smatrati jednom od najboljih posveta Billie Holiday. I opet su emocije išle strelovito prema gore kad su se pridružili Živković, Rupena i Perković, kao što su i ‘standing ovations’ za kraj bili iskreni i spontani način zahvale za famoznu koncertnu večer.
U New Yorku nema šanse da bi za koncert takvog kalibra platili 60-70 kuna, a dajem ruku u vatru da bi Mary May i ekipa i tamo oduševili. Stoga su najtoplije preporuke da pjevačicu tako snažnog emotivnog i vokalnog intenziteta i njome nadahnuti bend ne propuštate uživo kad god se za to ukaže prilika. Jer jedino čudo u cijeloj priči je da Mary May postoji i stvara baš tu među nama.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
