Iako smo tek u svibnju, ‘Simbol za sunce’ Mayalesa zasigurno predstavlja jednog od glavnih pretendenata na titulu albuma godine. Samim time, bilo je za očekivati da će nam Petar Beluhan, Vlado Mirčeta i ostatak ekipe u četvrtak u Vintage Industrial Baru prirediti ugodnu glazbenu večer, no očekivanja nisu samo ispunili, već i daleko premašili.
Za početak, moram priznati da me iznenadilo što je klub u Savskoj bio samo ugodno popunjen, kako zbog univerzalno fenomenalnih kritika tako i ugleda koji već desetljećima uživaju na sceni. Svi koji su odlučili propustiti ovaj koncert itekako mogu žaliti pošto su se Mayalesi, pojačani novim članom Lukom Gečekom i dvojcem iz Svadbasa, pretvorili u pravu sviračku mašinu koja u malom prstu ima ne samo psihodeliju, već i arhaični folk, pop, indie rock i još puno, puno toga.
Pavle Miholjević i Jura Ferina, koji su zaslužni i za produkciju albuma, čitavoj su priči pridodali i malo utjecaja svog matičnog benda zbog čega su nam u, primjerice, „Bum Bum Bum“ dali naslutiti kako bi zvučao neki imaginarni session Bad Seedsa i Pink Floyda iz „Dark Side Of The Moon“ faze, dok su psihodelični rock, posljednjih godina neodvojiv od Perinog i Vladinog autorskog rukopisa, poveli na vremensko putovanje od Haight-Ashburyja šezdesetih do današnjih acid-rokera tipa Mercury Rev.
Beluhan, koji i dalje ne odustaje od simpatičnog imagea pomalo nalik onom Papa Štrumfa, postaje sve sigurniji i uvjerljiviji frontmen iznova dajući za pravo svojoj odluci da se trajno prihvati mikrofona. Set-listom su, dakako, dominirale stvari s nove ploče među kojima su u Vintageu najjače odjeknuli singlovi „Roadie“ i „Danas smo happy“, ali i „Dođi tu“ te Anti Perkoviću posvećena „Zlatne note“, pjesme koje, barem što se tiče potpisnika ovih redaka, ne spadaju u gornji dom „Simbola za sunce“.
Uz njih se našlo mjesta i za istinski fantastične izvedbe ključnih skladbi s prethodnog albuma kao što su „Virtual Baby“ ili „Još te uvijek mogu“ pa se tako donekle uskraćenima mogu osjećati samo oni koji su se nadali da će dio oko sat i pol dugog nastupa biti posvećen izvornoj, 90’s fazi grupe.
Proširena postava Mayalesa u četvrtak je svoju glazbu odvela još korak dalje, pridodavši joj efektne međuigre gitarističkog trojca i znatno čvršći, masivniji sound. Zbog svega toga gotovo da je nemoguće predvidjeti ne samo kako će zvučati, već i kojim će se žanrovima kretati na svojim sljedećim albumima.