Metzov live nastup je kontinuirana jednosatna kakofonija sirove snage i agresivnosti koja ih protočno stavlja u kontekst njihovih tekstova u kojima ponajmanje, kao i pri nastupu, štede sebe.
Nakon što je prije dvije i pol godine, u ciglenom, pomalo restorantskom ambijentu Klovićevih Dvora, Metz predstavio zagrebačkoj publici svoj prvijenac, očekivali smo da nećemo morati toliko dugo čekati na album broj dva. Ipak, ploča je lansirana tek u veljači ove godine, posredništvom NPR-a omogućen je i besplatan streaming tjedan dana prije službeno zakazanog datuma. “Metz II” je nakon senzacije svojeg prethodnika pred sobom imao težak zadatak praćenja tempa, nastavka u istom ili ako je moguće u boljem ritmu pa bi se i vremenska rupu između albuma, mogla sućutno razumijeti kao period vrlo opreznog šetanja po žeravici. U našem razgovoru pred nastup priznao je to i Alex Adkins iz benda: “Proces pisanja pjesama bio je potpuno drugačiji na novoj ploči i uključivao je mnogo demo snimki prije nego smo uopće ušli u studio”.
Potpuno opušteni, neopterećeni pristup debija, sniman i tuniran u živom okruženju, zamijenio je instant uspjeh koji ga je pratio, turneja od preko 40 gradova, a zajedno s njim uvukla se i blaga shvatljiva nesigurnost oko pitanja što drugi album treba biti. “Metz II” na sebe je preuzeo nezahvalnu stigmu jednog od najiščekivanijih albuma godine.
Preslušavajući isti, vjerojatno je najuočljivija razlika besprijekorno produkcijski aranžiran zvuk za kojeg je ponovno, isto kao i za sirovijeg pucketavog prethodnika zaslužan Graham Walsh iz Holy Fucka. Anti-himnički set s prve ploče sada su uočljivo zamijenile pjesme čiji je tok znatno više orijentiran na strukturu melodije, a svevrišteći, agresivni slamovi u debeloj su manjini sa prethodnikom. Osim takvih ukrašavanja, ako ste “Metz” shvatili kao novi veliki noise album, nema nikakvog razloga da ne zavolite i njegovog osjećajnijeg i opreznijeg blizanca koji uživo zvuči i još impresivnije.
Koncert najavljen u 22 sata, počeo je pola sata kasnije ponajviše jer bend na turneju ne vodi i svoga tonca. Nakon 20-ak minuta uštimavanja, pristojno popunjen Veliki pogon, uspio je da u perspektivu stavi sve greške Klovićevih Dvora. Od bezgrešnog ozvučenja i akustike do vizualnog identiteta benda kojem su niski, cigleni svodovi izložbenog prostora uspješno uskratili hardcore underground poziciju iz koje se predstavljaju i u kojoj ih publika najlakše prepoznaje.
Metzov live nastup je kontinuirana jednosatna kakofonija sirove snage i agresivnosti koja ih protočno stavlja u kontekst njihovih tekstova u kojima ponajmanje, kao i pri nastupu, štede sebe. Bez bisa, bez ušminkane kurtoazije otprilike jednosatnim setom predstavila se većina pjesama s nove ploče koje u živoj izvedbi potpuno gube karakter novih pjesama. Metz bi u takvom beskopromisnom, nimalo kalkulantskom pristupu bilo gotovo i jednako interesantno promatrati kako udaraju po zračnim gitarama ili nepostojećim bubnjevima. Marš Haydena Manziesa i gotovo mehanička preciznost kojom se bend, u kaosu kojeg izvlači iz sebe, razumije i shvaća može podrazumijevati isključivo religijsku posvećenost materiji i žanru.
Ove su godine već najavili izlazak novog materijala, odnosno nekih manjih izdanja u prosincu. Nadamo se da do nove ploče ipak nećemo morati čekati toliko dugo pa da ih put pravednog čovjeka donese i nagodinu.