Kada su MGMT prije 10 godina uzdrmali glazbeni svijet neodoljivim singlovima ‘Kids’ i ‘Time To Pretend’, činilo se kako psihodelični pop ulazi u novu fazu u kojoj eksperimenti Beatlesa, te ekscentričnost Syda Barretta i njegovih učenika poput Dana Treacyja i Robyna Hitchcocka dobivaju moderno, elektronikom i programmingom skrojeno odijelo. No novi album donosi poražavajuće zaključke.
Na narednim albumima trip je počeo sve jače djelovati pa su „Congratulations“ i „MGMT“ ozbiljno zabrazdili u onu drugu, manje popističnu i znatno razvaljeniju stranu psihodelije, dok se „Little Dark Age“ sa svojim kičastim synth-pop zvukom i slatkastim refrenima sasvim okreće komercijalnijem dijelu autorskog rukopisa Bena Goldwassera i Andrewa Van Wyngardena.
Nekadašnje kreativno ludilo ovdje nalazimo tek u tragovima, najočitije u odsutnom, usporenom pjevanju „Jamesa“, a duhove psihodeličnih mučenika istjerali su Prince, OMD, Human League, Yazoo pa čak i zaboravljeni one-hit wonderi osamdesetih tipa Nik Kershaw ili Alphaville. Kada je potraga za inspiracijom američki dvojac odvela još dalje u prošlost, u 2018. su se vratili s „Me and Michael“, soft-rock bjeguncem iz kajdanke Eaglesa, i „TSLAMP“, pjesmom uz koju bi sentiše plesala klinčadija iz slavnog francuskog teen filma „Tulum“. Ništa bolje nije prošao ni robotizirani R&B „Days That Got Away“, kao ni „One Thing Left To Try“ i „She Works Out Too Much“ koje je najlakše opisati kao „italo disco meets Kraftwerk“.
Dakako, Andrewu i Benu nitko ne brani da skladaju i sviraju što god im padne na pamet, ali „Little Dark Age“ ne sadrži gotovo ništa što bi se barem malo duže zadržalo u memoriji slušatelja, a kamoli skladbu u rangu uboda s kraja „nultih“.
Od potpunog kraha album su u konačnici spasile dvije pjesme s gitarom u prvom planu, indie pop singl „When You Die“ i čeznutljiva „When You’re Small“, stvar kakvom bi u danima „The Walla“ psihičke smetnje liječio Roger Waters.
Ocjena: 4/10
(Columbia, 2018.)