Houellebecq sebe vidi kao realista sa sklonosti da tu i tamo blago pretjera. U ‘Pokoravanju’ je ustvari, tek vrlo smiren, nauštrb liberalno-lijevo orijentiranih struktura koji bi da roman okarakteriziraju kao histeričnu priručnu literaturu Le Penove Nacionalne fronte, Houllebecqov Francois, privatna je zabilježba autora koji s neizmjernim užitkom opisuje dekonstrukciju prosvjetiteljstva, ateističkog humanizma i njegovih ponosnih, konačnih odgovora i nanovo, ispočetka pozdravlja povratak pitanja.
Od samog se početka, Houellebecqov diskurs, u Francuskoj suočio s nepreglednim kritikama. Koji je njegov stil, što je Houellebecq? Provocira li javnost zbog karijernog oportunizma ili su njegove ideje uistinu odraz kulturološkog rasizma, mizoginije i islamofobije? Da li je njegov roman nepoželjni ishod Tocquevilleovog proročanstva ili baštinik romantičarske tradicije? Je li cinik, nihilist ili pomalo ništa od svega?
Houellebecq sebe vidi kao realista sa sklonosti da tu i tamo blago pretjera. U „Pokoravanju“ je ustvari, tek vrlo smiren, nauštrb liberalno-lijevo orijentiranih struktura koji bi da roman okarakteriziraju kao histeričnu priručnu literaturu Le Penove Nacionalne fronte, Houllebecqov Francois, privatna je zabilježba autora koji s neizmjernim užitkom opisuje dekonstrukciju prosvjetiteljstva, ateističkog humanizma i njegovih ponosnih, konačnih odgovora i nanovo, ispočetka pozdravlja povratak pitanja. Houllebecq u prosvjetiteljstvu vidi korijen današnjeg materijalizma i njegov konačni proizvod; čovjeka koji poznaje cijenu svega, a vrijednost ničega. Čovjeka svedenog na puku biologiju, samog, koji sam živi i sam umire, koji je propast bračnih zajednica, posljednjeg otočića koji je pojedinca razdvajao od tržišta, prigrlio kao seksualno oslobođenje. Kada Francois stoga vodi ljubav sa ženom, jednom ili dvije, kada se prisjeća svojih ljubavnih avantura, on, kao uostalom i svi Houellebecqovi junaci, pada u očaj, seks se ne glorificira, mehaničko pražnjenje i prebiranje po klitorisu samo su sebi svrha. Kult tijela ne vrbuje 40-godišnjake, kada put jednom splasne, a vagina podsjeća na bajatu salamu, bez bračnog utočišta na koji se može računati, muškarac, a u većoj mjeri žena, suočena je s gađenjem koje se lako iščitava iz tuđih pogleda, godine joj donose poraz, masturbaciju i stid.
„Nema li u suštini nečeg smiješnog u tome da stanete i pogledate to nejako stvorenjce koje živi na jednoj bezimenoj planeti, na nekom zatvorenom kraku jedne obične galaksije i onda se to stvorenje pridigne na svoje šapice, samo da bi reklo: „Bog ne postoji?““
Houellebecq, dapače, kao samoproklamirani islamofob, sa zadovoljstvom priziva islam ako ono znači konačno uništenje materijalizma i stvaranje nove civilizacije temeljene na novim vrijednosnim sudovima, možda i najviše stoga jer mu nedostaje romansa. Prema Houellebecqu, Europa je već stoljeće i pol mrtva. Svoj je vrhunac doživjela krajem 19. stoljeća, na čelu nepreglednih kolonija, galopirajućeg tehnološkog i umjetničkog napretka ali i sa stanovišta ‘umjetnosti življenja’. Sve nakon toga bila je jalova silueta – bretela grudnjaka koji tek treba da pukne.
„Ta Europa, koja je bila vrhunac ljudske civilizacije, izvršila je samoubojstvo koje je trajalo nekoliko decenija. U cijeloj Europi nicali su u to vrijeme anarhistički i nihilistički pokreti, pozivalo se na nasilje, na odricanje od svakog moralnog zakona. A onda je, nekoliko godina kasnije, na sve to točku stavilo ludilo Prvog svjetskog rata, ludilo koje se ničim ne može opravdati. Freud je tu bio u pravu, Thomas Mann još više; ako su se Francuska i Njemačka, dvije najnaprednije i najciviliziranije nacije svijeta, mogle upustiti u tu bezumnu klaonicu, bilo je to stoga što je Europa već bila mrtva“.
Poslijeratni fašizam, Houellebecq pritom ravnodušno promatra, kao nadasve tužan pokušaj da se revitaliziraju umrle nacije – jednom kada su odbacile kršćanstvo, uskrsle su kao zombiji – bauljajuća tijela bez duše, faktori današnjeg mira na Zapadu koji ustvari nije produkt civilizacijskog napretka nego nebrige za metafizička pitanja.
Houellebecqa, sve te tektonske promjene, pritom nevjerojatno zabavljaju. On nije reakcionar, on je pasivni promatrač, nasmiješeni zapisničar ljudske propasti, Comteovac, kod njega je sve već unaprijed utanačeno. On nema želje da ispravlja stvari, dapače, vraća se Balzacovoj tvrdnji da je jedina svrha romana prikazati tragediju uzrokovanu promjenom sistema vrijednosti – u kontekstu Zapada, liberalizacijom vrijednosti, promjene u Francuskoj nisu tek promjene u Francuskoj, već mijene Zapada u cijelini. Francois se obraća na islam jer je katoličanstvo postalo paušalno, bljutava izlika za vjeru, istekao mu je rok trajanja, napravilo je previše političkih kompromisa, porazilo je samog sebe. Neće se jasno opredijeli protiv kontracepcije, protiv homoseksualnih brakova, ono više ne može pružiti jasan identitet, ono se pretvara u religiju čekanja dok Francois ostaje bez vremena; pod utjecajem Brucknerovog eseja o propadanju braka iz ljubavi, dokidanje patrimonijalne veze ostavlja zrelog čovjeka, čovjeka, njega, pod teretom godina na vjetrometini prijezira generacije koja ga nasljeđuje. Kao dio generacije ‘koja je – prva u tolikoj mjeri – proglasila nadmoć nad zrelom dobi, nije se trebalo čuditi da ju prezire generacija koja je naslijedila zadatak da ju zamijeni’.
Stoga njegovo obraćenje nije ni pragmatično ni utilitarističko, on će naravno po šerijatu dobiti nekoliko žena koju će mu pažljivo, u skladu sa socijalnim statusom odabrati institucija provodadžika, vratiti će se na posao, a izdašna mirovina postati će basnoslovna plaća. Međutim, Francois stremi logičnoj potrebi za suštinom, on traži supstancu van materije, dušu, više značenje, povratak religiji za njega nije slogan, nego posljednji pokušaj. Islam mu to i omogućuje, kupuje ga sveobuhvatnim identitetom, religijske dogme tu uopće nisu ni bitne, čak je i upitno u kojoj ga se mjeri uspijeva vrbovati, on se u preispitivanju nanovo oživljava.
Nakon nedavne smrti majke, oca i psa, upitan da objasni motiv za pisanje novog romana, u kojem glavnom junaku također u kratkom periodu umiru majka i otac, Houellebecq je jednostavno odgovorio: ‘Moj ateizam nije preživio smrt bliskih mi ljudi’.
Konačno, to je najromantičniji segment Houellebecqovog romana i jedan od najdirljivijih, ako ne i najdirljiviji u čitavom njegovom opusu, na prvu tek bezvezna transformacija vlastitih ontoloških stavova; preobraćaj ateista u agnostika, na drugu posljednji pozdrav umirućoj civilizaciji.
(Buybook, 224 str; 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
