U impozantnom moru izvođača tzv. nove domaće nezavisne kantautorske scene ponajviše pažnje poklanja se djevojkama s (akustičnim) gitarama – Nini Romić, Ireni Žilić, Lovely Quinces, Sari Renar, Zvonki Obajdin, Ivani Picek… – no nije li jedan od njenih najiskričavijih i najpotentnijih autora mladić scenskog imena Miki Solus?
Između njega i publike nema one gotovo redovito nazočne nevidljive barijere uzrokovane bilo tremom i nesigurnošću, bilo prenaglašenim osjećajem samosvijesti, na što sve izvođači imaju pravo, ali opuštena neposrednost kakvom vibrira Solus, ipak rezultira najprivlačnijom inačicom tog odnosa zabavljača i auditorija. I nije posrijedi samo činjenica da su nastupi održani u malenim prostorima koji samom skučenošću zbližavaju „zvijezde“ i posjetitelje. Jedini zamjetan koncertni trik jest onaj krajnje jednostavan, a fantastično djelotvoran, čiju važnost mnogi ne uspijevaju spoznati ni nakon godina djelovanja – Solusov sastav šiša pjesmu za pjesmom, bez zamornih praznina, štimanja, dogovaranja, koji tako često i lako ubijaju koncertnu tenziju.
Osim rijetkog probaladnog broja, Solusove pjesme uistinu uvelike međusobno nalikuju i čini se da bi se dijelovi tekstova jedne pjesme slobodno mogli zamijeniti dijelovima teksta druge, a slično vrijedi i za glazbu. No, zar se isto ne može reći i za mnoge druge izvođače koji, k tome, polaze od poznate sheme? Solus je barem smislio vlastitu, pa neka je izvoli raubati koliko mu milo. Premda se (zamjenjivi?) stihovi ove ili one pjesme nerijetko čine nizom slobodnih asocijacija, svaka je pjesma umješno i jasno poentirana, a sve to iz Mikija izlazi bez po’ muke i fino se slaže u metre i srokove, dok eventualnu kvrgavost znade lako riješiti interpretacijom te, da tako kažemo, manu pretvoriti u vrlinu, što su vještine koje prečesto nedostaju premnogim njegovim kolegama. K tome, kapa dolje, student kroatistike i povijesti umjetnosti piše na hrvatskom i svakako (poput mnogih prije njega) dokazuje kako su priče o nepodatnosti našeg materinskog jezika pop-rocku tek kukanje nesposobnih. Iako engleski jest melodiozniji i svima nam u uhu kao dominantan jezik popularne glazbe, sastavljanje tekstova na vlastitom jeziku jedan je od pretpostavljenih talenata nekoga tko se želi baviti pjesmotvorstvom, baš kao što se npr. podrazumijeva da glazbenik ima sluha. Istina je i da se s pjesmama na hrvatskom čovjek se ne može nadati međunarodnoj karijeri, ali ako je uspjeh u bijelom svijetu osnovni motiv bavljenja ovom umjetnošću, onda je riječ o posve pogrešnom startu. Zašto onda uopće (pop-)rock, zašto uopće autorstvo, zašto uopće individualizam? Najbolje odmah u zabavnjake ili u drugo zanimanje.
No Solusove nabrajačke salve riječi na iščašen način opisuju događaje, situacije, osjećaje i zamišljaje, česti motivi su smrt, životni uzori, glazba, nogomet te sam Miki i njegovo djelo, a specijalnost mu je navođenje slavnih stvarnih i fikcijskih lica – od Chucka Berryja do Lane Del Rey, od Johnnyja (Štulića) i Darka Rundeka do Magazina i Jasmina Stavrosa, od Tesle do Teletubbiesa, od mladog Werthera do odbjeglog Djanga, od Dostojevskog do Prosinečkog. Kad pjeva o ljubavi, ne drvi standardne žalopojke. Unutar, pak, minimalističkog instrumentarija – klavijature uvijek istog zvuka električnog klavira, akustična bas gitara i cajon – momci pronalaze dovoljnu količinu jednostavnih varijacijskih kombinacija „tko s kim i kad bez koga“ koje spriječavaju doživljaj monotonosti.
Od tri prošlotjedna nastupa, onaj prvi, u Rockmarku, ostavio je najbolji dojam – Solus je bio raspoložen i razgovijetan, a zvuk i slika posve čisti i jasni. Uostalom, polusatni program Akustika, s počecima u 19:00 sati, u toj glazbenoj knjižari redovito rezultira sjajnim biserčićima, čak i onda kad na nepostojećoj pozornici nije vaš omiljeni izvođač, jer prisna atmosfera uz dobre tehničke uvjete posjetitelju na dlanu predočava čaroliju stvaranja glazbe, pretvaranje ničega u nešto, a malenim se prostorom uvijek razlijevaju poticajni titraji umjetničke energije.
Sutradan, na večeri HR demo kluba u organizaciji Hrvatskog radija 2, u nedavno otvorenoj podružnici Tvornice kulture, Klub.-u koji interijerom tunela ciglenih zidova podsjeća na nekoć važan koncertni prostor Lapidarij, ukupni je dojam bio narušen lošim zvukom s prejakim dubokim tonovima, a Solus kao da je bio malo promukao. Vesela zabava ipak nije izostala.
Dok su ta dva repertoarno slična, ali ne identična nastupa trajala oko pola sata, subotnji u malenom Sheridan’s Pubu potrajao je otprilike cijeli sat. U atmosferi „jedinog pravog irskog puba u Zagrebu“, uz podršku šačice poklonika i prisutnost ponešto slučajnih nazočnika koji su samo došli u birtiju, na čašicu pića i čavrljanja, trio je nakon razmjerno iritantnog jednosatnog kašnjenja s početkom svirke najavljene za preugodnih 20.30 sati, ponovo fino zakuhao priču, dodao poneku pjesmu i višekratno privukao pažnju pokojeg slučajnog namjernika koji nije mogao odoljeti nezaustavljivim rafalima Solusovih šaljivih asocijacija.
Uz moćan elektronsko-psihodelični-funky-heavy-rock-jazz trio Chui, trojac Mikija Solusa – koji, dodajmo još, na svoj način nastavlja tradiciju ozbiljnog zafrkantskog rocka koju su u nas (u „regiji“, tj. SFRJ) začeli slovenski Buldožeri i vojvođanska Laboratorija zvuka, na tom planu oba još nenadmašeni – trenutačno je najzanimljiviji koncertni zgoditak među razmjerno svježim grupama i solistima domaće rock scene.
Govoreći nedavno u TV-seriji „Naši dani“ o počecima Haustora, Darko Rundek rekao je da su tada smatrali kako je domet njihovog sastava ekipa na tulumu ili društvo s plaže i da nije nikad mislio kako će tridesetinešto godina kasnije biti pozvan da se kao ugledni veteran scene javno prisjeća tih zlatnih dana hrvatskog i jugoslavenskog rocka. Bilo bi posve odgovarajuće kada bi i Mikiju Solusu, koji zasad svira za šačicu publike, okolnosti omogućile da za tridesetak godina bude u istoj poziciji kao Rundek danas.
(Popraćeni nastupi: Rockmark, Zagreb, 10. prosinca 2013.; Klub, Zagreb, 11. prosinca 2013.; Sheridan’s Pub, Zagreb, 14. prosinca 2013. )
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
