‘Moonage Daydream’ – paklena montaža (II. dio)

Dokumentarni film koji funkcionira gotovo na vlastitoj razini, daleko iznad tradicionalnog udžbeničkog pristupa, kao hrabar filmski iskaz i pravo remek-djelo montiranja.

“Moonage Daydream”

Pokušati objasniti misterij Davida Bowieja zvuči kao najnezahvalniji zadatak kojega se čovjek može primiti. Nakon njegove smrti snimljeno je već nekoliko dokumentaraca i barem jedan igrani film koji još uvijek pokušavamo istisnuti iz sjećanja, pišu se knjige, secira se njegova karijera i pokušava se dovršiti slagalica koja bi mogla uobličiti neku koliko-toliko konačnu sliku umjetnika čija je beskonačna potreba za izražavanjem konstantno mijenjala horizonte popularne glazbe pionirski se probijajući u budućnost koju će ostatak svijeta morati tek dočekati slijedeći njegove tragove.

Redatelj Brett Morgen svjestan je činjenice da se priča o Bowieju ne može ispričati na način kako se to obično čini u dokumentarnim biografijama glazbenika, pravocrtno od rođenja do smrti kroz razgovore sa suradnicima, članovima obitelji ili prijateljima, od albuma do albuma. Umjesto toga, Morgen radi ono u čemu je najbolji: montira dvosatni kolaž zvuka i slike od naoko beskonačne arhivske građe koja je ostala iza Bowieja, stvarajući audiovizualno putovanje kroz jedinstvenu umjetničku viziju kroz koju nam je jedini vodič glas samog Davida izgovoren u raznim intervjuima kroz pola stoljeća karijere.

Bowiejeve misli često su filozofske, razmatraju duhovnost, proces umjetničkog stvaranja i ono što je za to kod Bowieja uvijek usko vezana, a to je identitet autora. Bowie je gotovo na svakoj ploči progovorio kroz neku drugu personu; Major Tom, Ziggy Stardust, Aladdin Sane i The Thin White Duke samo su neke od najpoznatijih. On sam kao da nas pokušava uvjeriti da je njegova stvarna osoba neko sitno, bezoblično i nezanimljivo biće koje samo služi kao savršen temelj za nadogradnju njegovom često neobuzdanom umjetničkom vizijom, jer on nije samo glazbenik i modna ikona, on je umjetnik u konstantnom procesu stvaranja; ako ne piše i ne snima, vjerojatno negdje nešto slika ili kipari, glumi na filmu ili u kazalištu ili poput pustolova otkriva nove zakutke svijeta u stalnom procesu otkrivanja izvora nadahnuća.

Zanimljivo je da je jedini trenutak u njegovoj karijeri kad uspori kako bi uhvatio korak s ostatkom svijeta upravo onaj kad ostvaruje najveću zaradu svjetskim turnejama i tiskajući najprodavanije albume u osamdesetima. Morgen tu fazu u svojem filmu zaokružuje puštajući “Rock and Roll Suicide”, a i sam Bowie na kraju tog iscrpljujućeg razdoblja u svojim promišljanjima dijeli stav kritičara koji nisu bili oduševljeni onime što su smatrali njegovim prvim odstupanjem od divlje ambicije koja ga je dotad gurala u nepoznato kao proroka.

Jedna stvar koju Bowie jasno artikulira u filmu jest njegova sklonost kaosu i fragmentaciji. On uzima odasvud ponešto u natruhama, za sebe kaže da je jedan dan budist, a već drugi se zanosi Nietzscheom. Morgen njegovu filozofiju fragmentacije prenosi i u svoj film stvarajući mozaik iz jednako različitih izvora, pa tako koristi Bowiejeve videospotove iz različitih faza karijere kao koncertne nastupe koji sežu od faze Ziggyja do devedesetih i futurističke “Earthling” turneje. Uvelike su prisutne i sekvence iz Bowiejevih igranih filmova kao što su “The Men Who Fell To Earth”, “Merry Christmas Mr. Lawrence” i “Absolute Beginners”, ali i brojnih drugih klasika iz povijesti kinematografije čija je vizualna poetika utjecala na njegovu umjetnost od “Putovanja na mjesec”, preko “Kabinet doktora Caligarija” i “Nosferatua” do “The Passion of Joan of Arc”, “Sedmog pečata”, Kubrickove Odiseje i “Paklene naranče” te brojnih drugih.

Preslušavanjem soundtracka “Moonage Daydream” već je bilo jasno da će priroda Morganovog filma biti ona “paklene montaže” (“Montage of Heck” je, naime, naslov njegovog prethodnog filma o Kurtu Cobainu), ali gledajući ovu moćnu posvetu Bowieju, pogotovo na velikom ekranu, čovjek povremeno ostaje zabezeknut veličinom
ambicije koja iz njega grmi – bilo one spomeničke Bowiejeve ili one redateljeve koji se u svakom trenutku mogao poskliznuti i zabrazditi u pretencioznu maglu. Umjesto toga, dobili smo dokumentarni film koji funkcionira gotovo na vlastitoj razini, daleko iznad tradicionalnog udžbeničkog pristupa, kao hrabar filmski iskaz i pravo remek-djelo montiranja. Šteta je samo što veći dio trajanja nije posvećen zadnjem dijelu Bowiejeve karijere nauštrb nekih vizuala i misli koji se naoko ponavljaju tijekom njegovih gotovo 140 minuta.

Ako ste Bowiejev fan i niste pogledali “Moonage Daydream”, što čekate? Ako niste Bowiejev fan, što čekate?

Ocjena: 9/10

(Universal Pictures/HBO Documentary Films, 2022.)

Saznajte više:

David Bowie ‘Moonage Daydream Soundtrack’ – paklena montaža

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X