Morcheeba u Tvornici kulture – realnost vođena formom, a ne sadržajem

Prošlo je točno godinu dana otkako je Morcheeba napunila Veliki pogon Tvornice Kulture. Prošle je godine koncert svakako važio kao jedan od vrhunaca iste koncertne sezone; iz trećeg pokušaja Morcheeba je pronašla venue koji štima njenoj muzici, a dvosatnu svirku, Edwardsovu u paperjastom bijelom kobinezončiću i obradu Bowiejeve ‘Let’s Dance’ vrtio sam još danima poslije.

Morcheeba u Tvornici Kulture (Foto: Izidor Tačković)
Morcheeba u Tvornici Kulture (Foto: Izidor Tačković)

Sinoć je Morcheeba ponovno napunila Veliki pogon, a vjerojatno bi joj pošlo za rukom napraviti isto još dva, tri puta i u manjem vremenskom rasponu nego što je ovaj, vodeći računa o fan bazi koju ovdje posjeduje. U tih se godinu dana ovdje nije ništa promijenilo, tek je Lovely Quinces; prošle godine u statusu Morcheebine predgrupe otprilike tu negdje, na isti datum, nastupila u statusu gošće na koncertu Josipe Lisac.

Što se promijenilo kod Morcheebe? Iz našeg kuta urednih hodočasnika na njene koncerte, iz kuta, dakle, domaće publike – ništa. Međutim, bilo je to očito sinoć, tamo se otopila euforija oko povratka Edwardsove u bend; bio je to val na kojem su lanjske godine svi jahali, da bi nakon odrađene promo turneje nove ploče „Head Up High“ skontali da ista nije prihvaćena ni kod kritike ni kod publike. Ne u dijapazonu u kojem se nadalo.

Trenutačna turneja „Greatest Hits – Plugged & Unplugged“ stoga je logički servirani slijed benda koji se, „svirajući stare“, pokušava regenerirati, podsjetiti i pregrupirati pa eventualno nakon toga snimiti „Big Calm“ za 21. stoljeće. Ako se, naravno, sa iole smisla misli nastaviti dalje. Ako tome nije slučaj, odnosno ako je ova koncertna turneja čak i epilog Morcheebine simfonije, što ne bi bilo naročito iznenađenje, pritom uzevši u obzir potencijal Edwardsove da se ostvari kao solo izvođač (što je već jednom pokušala), onda bi za početak bilo lijepo da to bude epilog sa stilom; serija časnih pozdrava s publikom, a ne poslovično odrađenih gigova.

Jer, upravo smo takav gledali sinoć. U usporedbi s prošlogodišnjim hitom kada je čitav bend sinkronizirano letio po pozornici i tjerao publiku da uživa i u stvarima s „Head Up High“ ove se godine valjalo tjerati preslušati hitove. Ako samo načas izbrišemo karizmu, baršunasto hihotanje i zavodljivost koju Skye Edwards nesumnjivo posjeduje, dobit ćemo kolektiv koji izgleda poprilično izraubano i kojem se ne da. Ako se načas otupe njeni feromoni, prostor između članova benda, zjapit će prazan, ispunjen pjesmama koje im se ne više ne pjevaju, a hitovi će biti više B strana nego hitovi.

Takva nas, nimalo privlačna realnost, vođena formom, a ne sadržajem svede na manje od sat i pol vremena prosječne svirke sa prosječnom atmosferom benda koji ima sreće da se ne giba unutar žanra koji je ograničen rokom trajanja.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh