‘I Am Not a Dog on a Chain’ je hrabar album, album na kojem se danas 60-godišnji Steven Patrick Morrissey ‘bacio na glavu’ u neka za njega dosad neistražena ili jedva dotaknuta glazbena prostranstva.
U životu svakog glasnogovornika generacije postoji trenutak kada se poželi odreći mesijanske uloge i svih svojih sljedbenika, ponajprije onog ekstremnijeg dijela koji je u njegovim riječima i idejama tražio i nalazio puno više nego što su zaista sadržavali. Još kao pjevač i tekstopisac neprežaljenih The Smiths, Morrissey je postao ultimativni heroj prave vojske neshvaćenih i usamljenih autsajdera koji su osjećali da ih nitko nikad neće razumjeti i da im je sudbina uskratila čak i najosnovnije emocije poput ljubavi i prijateljstva. Taj teret koliko-toliko uspješno je nosio desetljećima, no posljednjih godina svoju je tankoćutnu sljedbu šokirao slizavanjem s ekstremnom desnicom i kontroverznim komentarima o Brexitu ili rasizmu, posebno jer je usporedo s tim izbacivao razočaravajuće albume „World Peace is None of Your Business“, „Low in High School“ i kolekciju obrada „California Son“.
Nakon recenziranja zadnjespomenutog, odlučio sam da je krajnje vrijeme da se okanim daljnjeg praćenja njegove glazbe i sve uzaludnijih pokušaja da u njoj otkrijem barem malo nekadašnje magije, ne samo The Smithsa, nego i nekih suvislijih izdanja samostalne mu karijere. Sreća je što nisam poštivao svoju odluku pošto je „I Am Not a Dog on a Chain“ najbolje što je snimio od „You Are the Quarry“ i još jedan dokaz da starog Moza nikada ne smijete otpisati.
Novih 11 pjesama svakako spada među najeksperimentalnije stvari koje je napravio pa album starta elektronskim udarima na tragu U2-ovih „Achtung Baby“ i „Pop“, „Love Is On Its Way Out“ zvuči kao nekakva moderna, paranojom progonjena verzija girl pop sastava šezdesetih, dok je „The Secret Of Music“ najlakše opisati kao avangardni kaos u kojem se programirani beatovi i živi instrumenti bore za prevlast. Studiozno rađeni aranžmani su općenito jedno od najjačih oružja ove ploče zbog čega će u „Darling I Hug a Pillow“ rame uz rame stajati mariachi trube i 80’s sintesajzeri, a izvrstan northern soul singl „Bobby, Don’t You Think They Know“ u orbitu lansirati gostujući vokal Motown veteranke Thelme Houston.
Od samoga sebe i nasljeđa bivšeg benda također nije uspio predaleko pobjeći pa među pjesmama nalik Smithsima najbolji dojam ostavlja završnom baladom „My Hurling Days Are Done“, a najlošiji „Once I Saw the River Clean“ koja djeluje kao da ju je radio po špranci. „Knockabout World“ u sjećanje doziva 80’s sastave tipa Yazoo, kao i „The Truth About Ruth“, barem dok se ne uključi gitara u tradiciji Johnnyja Marra.
Tekstualno, nježnije duše među Mozzerovim fanovima ponovno se trebaju pripremiti za šok – poziciju nekoga tko će vam sasuti istinu u lice, htjeli to ili ne, obranio je nagovarajući potencijalnog samoubojicu da ‘prestane cmizdriti, oduzimati ljudima vrijeme i napravi to’ u „Jim Jim Falls“; Bobby iz spomenutog singla je drogama i ovisnošću rasturena rock zvijezda koja uzaludno skriva svoje poroke, a u naslovnoj se pjesmi obračunao s vlastitim imidžem i svime što su javnost i fanovi očekivali od njega („I am not a dog on a chain/I use my own brain/Thanks all the same“).
Nasuprot tome stoje novi u beskrajnom nizu pokušaja kuženja svijeta u „What Kind of People Live in These Houses?“ i nostalgična šetnja Manchesterom njegovog sjećanja u društvu pokojne bake („Once I Saw the River Clean“).
„I Am Not a Dog on a Chain“ je hrabar album, album na kojem se danas 60-godišnji Steven Patrick Morrissey ‘bacio na glavu’ u neka za njega dosad neistražena ili jedva dotaknuta glazbena prostranstva. Samim time, nekoliko je skladbi moralo biti žrtvom takvog eksperimenta, ali u konačnici ima dovoljno razloga da probudi nadu u početak nove faze karijere, znatno uspješnije od ove posljednje. Svim kontroverzama unatoč.
Ocjena: 7/10
(BMG, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
