Pjesme iz ‘The Muppet Showa’ nisu ‘materijal’ koji se lako može krojiti. Nakon preslušavanja ‘Zelenog albuma’ jasno je da je današnjim glazbenicima jednako teško uskočiti u to stanje svijesti i muziciranja.
„The Muppet Show“ bio je i ostao najbolji lutkarski show ikad rađen za format malih ekrana. Više od dvadeset godina je prošlo od posljednje epizode zadnje sezone showa koji je u periodu od 1976. do 1981. bio must be seen mjesto svake tadašnje zvijezde, bilo glazbene ili filmske. Taj varijete show u kojem su glavnu ulogu imale lutke genijalnog Jima Hensona koji je zanat sa svojim timom ispekao prethodno u „Ulici Sezam“ ponudio je široku lepezu nezaboravnih karaktera koji su i danas itekako živi u sjećanju starije generacije.
Što se tiče naših domaćih prilika, prava je šteta što svih 120 epizoda nije češće našlo svoj prostor na domaćim televizijama tijekom minulih deseljeća. Jer edukativna i zabavna priroda „The Muppet Showa“ svakako je jednaka onoj koju ima i primjerice „Leteći cirkus Montyja Pythona“, s tim što je puno veći naglasak na populaciju od 7 do 77 godina.
Glazba iz „Muppeta“ bila je poput animacije lutaka – iznimna. To treba promatrati i u duhu vremena kad je nastajala, jer u tom periodu druge polovine 70ih tradicionalni glazbeni pristup mjuziklima stapao se s tadašnjom modernom glazbom. Sam pristup tom eksperimentu bio je u neku ruku relaksirajući, bilo je to vrijeme otkrivanja velikog broja društvenih sloboda, a glazba je bila element koji je nadahnjivao. Glazba iz „Muppeta“ imala je dozu subverzivnog u sebi. S jedne strane nudila je formu klasičnog mjuzikla taman toliko da se zadovolje moralni društveni kriteriji televizijskih kuća, a s druge strane gurala je nama najmlađima sve ono mistično i magično iz svijeta rocka, jazza i bluesa, poigravajući se sa stereotipima koji vrijede i dan danas. Postoji li bolja karikatura rock bubnjara od Animala, ili možda bolji karakterni prikaz tašte zvijezde kazališne kuće u obliku Miss Piggy? Što reći o moralisti Samu Eagleu ili vrhunskoj kratkoj vic formi u kojoj briljiraju likovi Statlera i Waldorfa?
Uglavnom nakon dugog niza godina Disney je aktualizirao „Muppete“ u pokušaju reanimiranja lutkarskog showa koji je svojevremeno bio medijska škrinja s blagom. U širokom spektru aktivnosti odlučeno je da se snimi i „Green Album“ tj. obrade „The Muppet Show“ klasika od strane današnjih glazbenika. Široki spektar – može se reći indie pristup stvari, jer eto indie je trend. Na kompilaciji se tako našlo šareno društvo, redom: OK Go, Weezer & Hayley Williams (Paramore), The Fray, Alkaline Trio, My Morning Jacket, Amy Lee (Evanescence), Sondre Lerche, The Airborne Toxic Event, Brandon Saller (Atreyu) i Billy Martin (Good Charlotte), Andrew Bird, Matt Nathanson i Rachel Yamagata.
Amplituda „varijacija na temu“ skače od slučaja do slučaja, tj. od pjesme do pjesme. Svi su se trudili ostaviti svoj pečat glazbenim klasicima i pri tome se izgubila nit. „Green Album“ nije zabavan album. Ritam mu je rascjepkan i odiše rješenjima koji u zasebnim situacijama još i mogu koliko toliko držati vodu, iako su ista puno više opterećena nadogradnjom originalne izvedbe, nego onim što ta nadogradnja u konačnici donosi.
„Muppet Show Theme Song“ usporena i s iznimno naglašenim basevima u (nepotrebnom) backbeatu OK Goa više zagušuje nego što otvara album. Legendarna „Mahna Mahna“ (improvizacijska zezalica je bila prva pjesma u prvoj epizodi Muppet Showa 1976. nakon čega je postala instant hit), dvadeset pet godina nakon od svoje TV premijere dokazuje kako je kost u grlu neinventivnog The Fraya, a čak i My Morning Jacket u „Our World“ gubi toplu crtu originala još jednog davnog hita iz lutkarskog vodvilja. „Night Life“Brandona Sallera i Billyja Martina je jedna od najispraznijih heavy metal pjesama s dosadno predvidljivim bubnjarskim solom. Pjesma po Animalovom kriteriju? Teško. Weezer je pak bend koji nije na glasu kao kreativan, već kao popularan. „Rainbow Connection“ u izvedbi istog je poput mozga Forresta Gumpa – ne može dosegnuti do „normale“ većine. Alkaline trio su od „Moving Right Along“ napravili srednješkolski nerdcore.
Svoj zadatak su solidno svladali Sondre Lerche u „Mr. Bassman“, Andrew Bird u „Bein’ Green“, Matt Nathanson u „I Hope That Something Better Comes Along“ i Rachel Yamagata u „I’m Going To Go Back There Someday“. Premali omjer za solidnu ocjenu.
Ocjena: 6/10
(Walt Disney Records / Dallas Records, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
