Iranski kandidat za nadolazeće Oscare – kompleksan, bolan i predivan film redatelja Asghara Farhadija.
Filmomanija je događaj kojeg ljubitelji filma nikako ne bi smjeli propustiti, no svaki drugi film B kategorije koji se prikazuje u nekom od multiplexa u preko nekoliko termina dnevno razvikaniji je od ove revije filmova koja se svake godine prikazuje u bivšem kinu Broadway, ili po novom – Cineplexxu.
Najnoviji filmovi Larsa von Triera, Wima Wendersa, braće Dardenne, Kaurismäkija, Nannija Morettija, Gusa Van Santa i niz drugih ostvarenja s najvažnijih filmskih festivala diljem svijeta prikazani su početkom listopada u sklopu 5. Filmomanije. Nažalost, svaka druga projekcija prikazana je u polupraznoj dvorani, iako se svaki film prikazao u tek 2-3 termina u cijelom tjednu revije. Ne radi se očito o profilu filmova jer ZFF, primjerice, nema takvih problema, iako nije prikazano ni upola toliko jakih naslova. Na istoj Filmomaniji prikazan je i ovogodišnji dobitnik Zlatnog medvjeda u Berlinu, a film možete od ovog tjedna pogledati u kinu Europa. Riječ je o iranskom kandidatu za nadolazeće Oscare, kompleksnom, bolnom i predivnom filmu Asghara Farhadija, „Nader i Simin se rastaju“.
Uvodna scena prikazuje nam Nadera i Simin (Peyman Moaadi i Leila Hatami), bračni par pred rastavom. Simin želi otići u inozemstvo, ne želi odgajati dijete u sredini u kojoj žive, želi bolji život za svoju kćer, ali i za sebe. Nader ne pristaje na postavljene uvjete, ne daje suglasnost i sudac odbija zahtjev. Par odluči živjeti odvojeno. Simin ostavlja obitelj i vraća se roditeljima, no kćer Termeh (Sarina Farhadi, redateljeva kći u stvarnom životu) je uvjerena kako je to privremeno i kako će se sve izgladiti. Rastrgana je između želje za majkom i majčine hladnoće i njenog odlaska; ostaje s ocem koji ne daje dopuštenje da dijete otputuje s majkom. U cijeloj drami, Farhadi oslikava i male drame unutar drame, a jedna takva je i ona koja se događa u unutarnjem svijetu inteligentne i osjetljive Termeh. Na svoja pitanja ne dobiva odgovore i prepuštena je samoj sebi, nema vanjske potpore u onome što proživljava u svojoj ionako problematičnoj dobi. Njena bol i njena ljutnja, iako skrivena u njoj, očita je kroz cijeli film.
Glavni razlog Naderovog odbijanja odlaska u inozemstvo je njegov otac koji boluje od Alzheimera i potrebna mu je cijelodnevna njega. Na prijedlog svojih prijatelja, zaposli Razieh (Sareh Bayat) koja će brinuti o njemu. Nakon početnih poteškoća i sukoba s vlastitim uvjerenjima, Razieh dosta negoduje, nije sigurna može li podnijeti sve što se od nje traži, no zbog novca ostaje. Muž je u velikim dugovima, imaju četverogodišnju kćer (s kojom svakodnevno dolazi na posao), a trudna je s drugim djetetom. Problem međutim nastaje kad se Nader jedan dan vrati s posla i nađe oca vezanog, a Razieh nije u stanu.
Farhadi uzima likove iz svakodnevnog života i oslikava ih jasno i precizno. Kao u svom prethodnom filmu, About Elly, postavlja naizgled jednostavnu životnu situaciju iz koje se razvija ozbiljna životna drama. Ne nameće ni temu ni problematiku; ona kao da se razvija sama od sebe iz samih likova i njihovih karaktera i stvarnih, opipljivih situacija, a napetost gradi upravo na takvim temeljima – različitostima među ljudima, opravdavanjima vlastitih postupaka, prebacivanjem krivnje i važnosti osjećaja krivnje. Ovdje nema fikcije; kao stvarni život, radnja teče polako, tiho i nepredvidivo: raste i pada, zapliće se, raspliće, a priča se gradi na postavci kako sitna i bezazlena laž može uzrokovati problem velikih razmjera pod kojim se miran život pretvara u noćnu moru i ruši poput kule od karata. Je li Nader znao da je Razieh trudna ili ne? Dalje>>