Iranski kandidat za nadolazeće Oscare – kompleksan, bolan i predivan film redatelja Asghara Farhadija.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=B2Sswx_vrWk[/youtube]
Redatelj nas uvlači u priču na jedinstven način. Ne dopušta nam da zauzimamo strane, likove ne ocrtava crno-bijelo i svatko ima opravdanje za svoje postupke. Svaki glumac udahnjuje život liku sa svojim vlastitim motivacijama i razlozima za neiskrenost. Prikazana je slojevitost i kompleksnost svakog lika i njihovih moralnih načela, a svaki od njih nosi se na svoj način s krivnjom zbog onoga što je napravio. Ili nije. Istina je varljiva stvar i jasno je postavljena dilema oko toga što s njom, ako ona može prouzročiti samo negativne posljedice. Nije slučajno što već u prvoj sceni ne vidimo suca na raspravi oko rastave braka. Nader i Simin naizmjence se obraćaju gledatelju, a gledatelj je taj koji će sam odvagnuti argumente. I tako biva kroz cijeli film. Problematizira se uzimanje vlastitog vrijednosnog sustava zdravo za gotovo. Ovdje nema negativaca. Samo loših poteza u lošim trenucima. Sigurna redateljeva ruka polagano i nenametljivo provukla je nekoliko problematika kroz film. Pokreće se pitanje odanosti, pravde, pitanje socijalne jednakosti, razlika u spolu i klasnoj pripadnosti, kao i pitanja položaja žena u iranskom društvu. Žene su ovdje snažne i nerijetko predstavljaju glas razuma i snagu u obitelji, kao i odlučnost u kreiranju vlastite sudbine. Imaju svoje identitete i ne pristaju uvijek biti nesretne i ugnjetavane od strane muškaraca, iako to nikad nije lako. I u cijelom spektru likova i situacija, jedino one naslućuju da je bolje zauzeti se za istinu, bez obzira na strah i nemogućnost kontroliranja posljedica koje će iz toga proizaći.
Glumci su redom odlični, a za svoje su uloge osvojili i brojne nagrade, uključujući nagradu za najboljeg glumca i nagradu za najbolju glumicu na filmskom festivalu u Berlinu. Suptilni i nenametljivi u svojim izvedbama, stvaraju osjećaj dokumentarističkog, gotovo voajerskog uvida u intimni život neke zajednice. Tenzije nisu naglašene nikakvom teatralnom pozadinskom glazbom (nema je do posljednje scene) ni sentimentalnim redateljskim dosjetkama; sva težina situacija i njena dramatika u rukama je glavnih glumaca. Posebno je impresivan glavni glumac u svojoj maestralnoj izvedbi slomljenog čovjeka. Čovjeka kojeg ostavlja žena i koji biva ostavljen s bolesnim ocem kojeg ni u jednom trenutku ne doživljava kao svoj teret. Usred razvoda stvari se dodatno zakompliciraju. Odvučen je na sud, gdje mora braniti svoju nevinost, a tu je i kćer pred kojom treba braniti svoj obraz, svoj identitet. Sve ono što ju je učio od malena, na testu je. Suosjećanje koje gledatelj osjeća prema njemu u tim trenucima nikad ne proizlazi iz činjenice da doslovno izgovara koliko mu je teško i moli za suosjećanje. Proizlazi iz načina na koji se nosi s tim situacijama dok gubi kontrolu nad vlastitim životom.
Bitna odlika filma je i izvrstan uvid u kulturu iranske građanske klase sa preciznim minijaturama o odnosu liberalnijih i konzervativnijih, religioznih slojeva islamskog društva i nameće se spoznaja kako je taj odnos istovjetan odnosu Zapadnog i islamskog svijeta – problem nije a priori u komunikaciji ta dva društva nego u komunikaciji liberalnog i konzervativnog/ksenofobnog/nacionalističkog. Na pitanje redatelju je li ovo politička drama, sam je odgovorio da su najjače političke drame one koje se na prvi tren ne čine takvima.
Ocijena: 10/10
(Asghar Farhadi, 2011.)