Unatoč krizi i recesiji u 2014. je bilo puno kvalitetnih nastupa uz opasku da su gotovo nestali koncerti na velikoj skali posjećenosti čime su klupski prostori postali glavni pokretači koncertne scene. Zagrepčani su primjerice već i zaboravili da na Laništu imaju Arenu tako da kad je riječ o dvoranskim nastupima stvari su se vratile desetak godina unatrag, opet je Dom sportova postao mjerilo. Donosimo vam listu dvadeset najboljih nastupa u protekloj godini koji su kao i na našim dosadašnjim listama najboljih nastupa slučajno poredani i međusobno nemaju zadanu rang listu.
The National – 1.-3. 8., Tvrđava Sv. Mihovil i SuperUho Festival, Šibenik
Tri dana Nationala u Šibeniku. Toliko suludo da je ustvari – genijalno. (Podrug)
Morrissey – 12. 12., Zagrebački velesajam, Zagreb
Punih osam godina nakon šalatnog zagrebačkog koncerta, jedan od najutjecajnijih i najinovativnijih glazbenika današnjice, praotac indieja ili indie bard, kako mu se od milja tepa, vratio se u Zagreb promovirati svoj posljednji album “World Peace is None of Your Business”, u sklopu proslave desete godišnjice INmusic festivala koji je svoje postojanje i započeo upravo Morrisseyevim koncertom. Budući da u posljednje vrijeme stalno uspoređujem koncerte sa seksom, ono što smo doživjeli na Velesajmu, Mozovim riječima rečeno, moglo bi se svesti na stih kojeg smo jučer imali priliku zdušno pjevati s njim: It was a good lay. (Svilar)
Herbie Hancock – 26. 11., KD Vatroslav Lisinski, Zagreb
Vizualno, a ni, recimo, činjenično, nastup Herbiejea Hancocka u Lisinskom nije bio otjelovljenje superpodmazanog profesionalizma, kako se kaže, prve svjetske klase. No važnije pitanje od toga je: Je li sve to imalo narušilo prvorazrednost glazbe koja je izlazila ispod prstiju američke četvorke? Prema dojmu potpisnika ovih redaka – ni zerine zere zeru. Dok je Hancock mučao, ostala su trojica „šišala sve u šesnaest“. Kad je Colaiuta stao, vrhunska je glazba i nadalje nezaustavljivo navirala. Dok je, s „klavitarom“ na ramenu čekao da se pronađu ispravne žice i kablovi te da se spoje kako valja, a glazbalo proradi, Hancock je sad prebrao po Korgu, sad po koncernom klaviru, a zvučalo je kao da sve ide po planu. (Heidl)
Damien Jurado i Denis Katanec – 9. 6., Močvara, Zagreb
Koncert je bio sjedeći, što je zapravo logično, iako je mogao biti i ležeći, da se mene pitalo. Jer Juradova glazba je takva da vas tjera da zažmirite i samo slušate to poigravanje s prostorom, s efektima blizine i daljine, i pustite da vas nosi otprilike kao vjetar koji kroz preriju kotrlja pokretne grmove i puni vam uši pijeskom pa ne čujete dobro otkuda dolazi zvuk. Sjedila sam na podu Močvare kao u vlastitoj dnevnoj sobi, jer nisam uspjela ubosti stolac na vrijeme, i uživala u sat vremena čiste ljepote. (Svilar)
Triggerfinger – 20. 11., Tvornica kulture
Očekivalo se da će belgijski Triggerfinger biti dobri, možda i odlični… No stvari su otišle puno dalje od toga u Malom pogonu Tvornice kulture. Osobno kao da me netko torpedirao u vrijeme kad su Soundgarden objavili „Loud Love“ ili Queens Of The Stone Age „Songs For The Deaf“. Triggerfinger su razjarena rock zvijer koja hipnotizira svim ‘okidačima’ i prokušanim rock ‘ritualima’. Potpuno frenetični i nestvarni dok svojim ‘bluesom’ kao da prizivaju demone i publiku vode od euforije do potpune skoncentriranosti na slušanje u tišini u trenucima kad je Block uslijed tog scenskog egzorcizma odlučio pjevati bez mikrofona. A kako je tek pjevao… To je tek bila vrhunska rock estetika i gotovo je nevjerojatno što je sve izvlačio iz sebe u krcatom Malom pogonu Tvornice, na pozornici na kojoj u sličnim situacijama i puno mlađi ostanu bez zraka i daha. A opet svi ti stari rituali su u njihovj izvedbi bili novi, svježi i što je najvažnije izvedeni s razlogom. (Stajčić) Dalje>>