Najbolji strani albumi 2017. godine

Najbolja inozemna izdanja u 2017. godine izabrali su Jelena Svilar, Ivan Laić, Vedran Harča, Marko Podrug i Zoran Stajčić. Pet različitih lista, pet različitih fokusa i ukusa, no bodovanje je iskristaliziralo zajedničku listu koja je pred vama. 20 najboljih u redoslijedu od dvadesetog do prvog mjesta.

Hurray for the Riff Raff ‘The Navigator’

20. Hurray for the Riff Raff “The Navigator”

“The Navigator” je još jedna u nizu ovogodišnjih ploča snažnih ženskih americana autorica tamnije kože, a najjači je u svojim oštrim političkim pjesmama koje kritizaraju ono u što se Amerika rapidno pretvara. Iza imena Hurray for the Riff Raff krije se kantautorica Alynda Segarra, portorikanka odrasla u Bronxu koja je sa sedamnaest godina krenula na odiseju Sjevernom Amerikom uskačući u vlakove u slavnoj tradiciji skitnica i vagabunda iz prošlosti. Na tom putu Alynda je skupila elemente iz glazbe svih kutaka zemlje, a takva šarena paleta americane uprizorena je i na ovom albumu.

Sean Rowe ‘New Lore’

19. Sean Rowe “New Lore”

Novi album Seana Rowea smo već u prvoj polovici godine mogli ubrojiti u najugodnija recentna iznenađenja. Ne zato što od ovog diva iz New Yorka nismo dosad navikli primati porcije sjajne glazbe, dapače, već zato što “New Lore” svojom konzistencijom, emotivnošću i kvalitetom kopljima premašuje recentna izdanja mnogo slavnijih muzičara i zaslužuje mnogo više pozornosti publike i kritike nego što će je vrlo vjerojatno dobiti.

The Clientele ‘Music for the Age of Miracles’

18. The Clientele “Music for the Age of Miracles”

“Music for the Age of Miracles” prvi je album nakon sedmogodišnje kreativne pauze britanskih The Clientele, indie pop benda koji je oduvijek slovio kao mala tvornica nježnih melodičnih balada predivnih aranžmana. Iscjeliteljski vokal Alasdaira MacLeana i topli prepoznatljivi zvuk benda nije se promijenio ni nakon duge pauze, pa čitav album zvuči kao topla jesenja kiša koja istovremeno umiruje i ushićuje preubrzani svijet, natapa ga raskoši svoga zvuka, dok ispire s njega svu nataloženu prljavštinu, i stvarnu i metaforičku. Soundtrack je to utjehe za ovo doba čudesa koje običnom čovjeku svakodnevno obremenjuje srce strahovima. Slušati ga na repeat dok se boje ne rastope.

Prophets of Rage ‘Prophets of Rage’

17. Prophets Of Rage “Prophets of Rage”

Malo je priča o čvrstoj vezi koju kao sastav imaju Tom Morello, Tim Commerford i Brad Wilk. Malo je priča o takvim bendovima koji ‘dolaze u paketu’ i koji kad promijene frontmena postanu novi bend, a svaki put su donijeli recolucionarne stilske izmjene i osvježenja. Njihovo udruživanje s nepatvorenim revolucionarima američkog rapa; Chuck D-ijem, B-Realom i DJ Lordom vratilo ih je na buntovničko ishodište – u Rage Againt The Machine. Uistinu je potreban netko tko može odaslati parolu „Unfuck the World“ i to iz benda koji baštini najjače momente crne i bijele kulture udruženi pod jednim egidom i na albumu kojeg morate odšarafiti glasno (u ‘udarničkoj’ produkciji Brendana O’Briena) jer vam se nameće kao nabrijani sparing partner s kojim se trebate suočiti.

Sleaford Mods ‘English Tapas’

16. Sleaford Mods “English Tapas”

Dvojac Jason Williamson i Andrew Fearn, proizašli su iz eksperimentalnijeg ogranka elektronske i hip-hop scene Velike Britanije. Sleaford Modsa postaju prave male razglednice one istovremeno prekrasne i istinski odvratne Engleske. Tijekom rada na „English Tapas“ inspiracije je stvarno imao na bacanje – na tapeti su se tako našli Brexit, ponovno buđenje rasizma i fašizma, teroristički napadi, ali i lažni revolucionari skriveni iza tastatura i društvenih mreža, opjevani sirovom, poput šake u lice direktnom uličnom poezijom.

The Magnetic Fields ’50 Song Memoir’

15. The Magnetic Fields “50 Song Memoir”

Nakon danas već kultnog “69 Love songs” iz 1999. godine, gotovo dva desetljeća kasnije Stephin Merritt odlučio je izbaciti još jedan album u brojevima. Konceptualni “50 Songs Memoir” peterostruki je album na kojemu su po godinama poredane pjesme za svaku od 50 godina Merrittova života. U mješavini najintimnijih osjećaja i društvenog dokumentarizma, Merritt se prisjeća svoga djetinjstva, mladosti i karijere, uvijek posvećeno i s ironijskim odmakom pazeći da se ne otkotrlja u patetiku. Prepoznatljiv zvuk The Magnetic Fieldsa, okrunjen jedinstvenim Merrittovim baritonom, mijenja se i modulira po potrebi ovisno o godini koja je opjevana, pa se tako bend poigrava raznim žanrovima, razigrano opjevavajući čak i najtmurnije motive koji su obilježili neke od razdoblja Merrittova života, poput pojave AIDS-a koja je naglo pokosila dobar dio njegove generacije. The Magnetic Fields oduvijek su figurirali kao blago lo-fi indie popa, a ovaj pozamašni i gusti album, novi biser njihovog vrijednog kataloga, itekako je vrijedan pomnog slušanja.

Black Grape ‘Pop Voodoo’

14. Black Grape “Pop Voodoo”

Prema svim zakonima logike, ovaj album trebao je biti katastrofalan – ponovnom okupljanju Black Grapea prethodio je, u kreativnom smislu, potpuno neuspješni reunion originalnih Happy Mondaysa, a i sam Shaun Ryder posljednjih je godina redovno dao nagovijestiti kako su slavni dani, nerijetko i zdrav razum, prilično daleko iza njega. No nova suradnja stvari je odvela još dva-tri desetljeća unatrag i pretvorila ovaj album u malu Ryderovu glazbenu autobiografiju, na jednom mjestu okupivši sve bendove i žanrove koji su utjecali na njegovo autorsko odrastanje.

Elbow ‘Little Fictions’

13. Elbow “Little Fictions”

Guy Garvey i Elbow na glazbenoj sceni današnjice predstavljaju rijetku, dragocjenu biljku – riječ je o skupini običnih, samozatajnih, sredovječnih tipova koji su, naizgled bez pretjeranog truda, nanizali neke od najljepših albuma novijeg britanskog pop-rocka. „Little Fictions“ je možda i najoptimističniji uradak Elbowa dosad iako se to prvenstveno i gotovo isključivo odnosi na tekstove. U glazbenom smislu sedmi album ne sadrži previše novoga i drugačijega, što mu je vjerojatno najveća vrlina i najbolja preporuka zbog koje biste ga trebali čim prije poslušati.

Shilpa Ray “Door Girl”

12. Shilpa Ray “Door Girl”

New York. Noćni klubovi. Pop pedesetih. Punk. Nasljeđe Loua Reeda i Patti Smith. Sve je to popraćeno brojnim referencama na lokacije u smrdljivom i bučnom velegradu, koji sonično svako toliko izbija kroz oblak koji je oko sebe stvorila autorica kako bi se iz njega isključila, a koji je na ploči predstavljen tim prevladavajućim retro-pop zvukom. Ako smo na trenutak pomislili da Shilpa Ray možda i nije spremna za stvarno velike stvari, ona doista nije mogla naći bolji način da nas razuvjeri od albuma koji nam je kao krunski dokaz bacila u uši.

Queens of the Stone Age “Villains”

11. Queens of the Stone Age “Villains”

U suradnji sa slavnim pop producentom Markom Ronsonom, Josh Homme i ekipa stvorili su moćnu ploču stvorenu za rasplesavanje ekipe po tulumima i rock klubovima do njihove sljedeće studijske ekskurzije. Mnogi su bili u najmanju ruku skeptični po pitanju tog naizgled neprirodnog srastanja grupe i Ronsona koje je na papiru zvučalo kao da bi moglo biti skrojeno samo kako bi lansiralo već ionako megaslavnu bandu Josha Hommea u središte mainstreama. No, skeptici mogu odahnuti, jer preslušavanjem ploda ove suradnje Ronson se pokazao vrlo dobrim izborom, a ono što se u teoriji činilo neprirodnim, u praksi pak zvuči logično.

Sun Kil Moon ‘Common As Light and Love Are Red Valleys of Blood’

10. Sun Kil Moon “Common As Light and Love Are Red Valleys of Blood”

Mark Kozelek alias Sun Kil Moon potpuna je suprotnost američkom snu. On je glas sjebane, otuđene, isprazne, vječito osamljene i izgubljene Amerike. Nije on glas nevolje u raju, za njega raj kao da nikad nije i postojao, već samo nevolja i ljudske jedinke, uglavnom, potpuno pogubljene u njoj. „Common As Light and Love Are Red Valleys of Blood“ je poput neke lude turističke ture kroz skrivenu i nikad dovoljno neistraženu Ameriku s njenim uvrnutim individuama koje su neizbježne na takvim putovanjima. Kao što su i Kozelekove hotelske i motelske ‘avanture’ neizostavni dio avanture.

Slowdive ‘Slowdive’

9. Slowdive “Slowdive”

Iako se u jednom trenutku činilo kako će shoegaze ostati samo fusnota u (prvenstveno britanskoj) alter-rock povijesti, njegovi sanjivi vokali i slatkasta, neodoljivo melodična buka u novom su se mileniju pokazali izuzetno inspirativnima i utjecali na niz mladih bendova sa svih strana svijeta. S ovim eponimnim albumom Halsteadov šaputavi, introvertirani vokal ponovno ima savršenog suputnika u anđeoskom glasu Rachel Goswell koji glazbu kao da odvodi izvan vremena i prostora te ostaje lebdjeti negdje oko slušatelja, pozivajući ga u svoj tajanstveni, čarobni svijet. Slowdive još uvijek sanjaju, nemojmo ih buditi.

At the Drive-In ‘In∙ter a∙li∙a’

8. At the Drive-In “In∙ter a∙li∙a”

Usprkos ponovnim okupljanjima i nekolicini kvalitetnih izdanja spin-off sastava The Mars Volta i Sparta, priča o post hardcore divljacima iz El Pasa sve do objave ovog albuma djelovala je nezavršeno i, baš kao u nekoj televizijskoj seriji, prekinuta u najdramatičnijem trenutku. Što su nam At the Drive-In pripremili poslije toliko vremena postaje kristalno jasno već tijekom slušanja uvodne „No Wolf Like the Present“. Riffovi i sola Omara Rodrigueza-Lopeza ponovno lete na sve strane, upadaju i ispadaju iz pjesme, pritom se poigravajući psihodelijom, hardcoreom, progressive rockom pa čak i metalom. Uzmemo li u obzir sve što se u svijetu glazbe događalo u međuvremenu, „In∙ter a∙li∙a“ će im teško moći vratiti nekadašnje tržišne pozicije, no u kreativnom smislu ovo nije samo uvjerljiv povratak, već i početak nove, podjednako uzbudljive faze jednog od najvažnijih i najbučnijih bendova devedesetih.

The War On Drugs ‘A Deeper Understanding’

7. The War On Drugs “A Deeper Understanding”

The War On Drugs su veliki autorski bend, dok je „A Deeper Understanding“ trenutno nešto najuzbudljivije na sceni. Taj laid back spleen kojim zrače The War On Drugs na „A Deeper Understanding“ jednostavno je neodoljiv dok promukli tenor Adama Granduciela kao da istovremeno grije i hladi emocije, postavlja pitanja i daje odgovore u deset glazbenih brojeva koji se međusobno isprepliću i vuku jedan drugog stvarajući atmosferu u kojoj se potpuno prepuštate bendu da vas vodi na svom putovanju. Iznikli su u indie ozračju, ali glazbeno su smješteni u potpuno drugoj sferi – tj. u područje AOR bogova s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, The War On Drugs kao da nastavljaju prekinuti niz velikih bendova adult orientated rocka.

Dan Auerbach “Waiting on a Song”

6. Dan Auerbach “Waiting on a Song”

Eklektični frontmen megaatrakcije The Black Keys nastavlja prakticirati oponašanje zvukova glazbe sedamdesetih, kao i na posljednjem albumu svog matičnog projekta, ali i na ploči novijeg projekta koji je pokrenuo, The Arcs. Ali dok je na tim albumima pozornost okretao uglavnom soulu i funku, na svojoj drugoj ploči potpisanoj vlastitim imenom žarište je na nepatvorenom, veselom popu. Nema trenutka u kojemu pozitivne vibracije posustaju dok se ova ploča vrti.

Jim Jones and The Righteous Mind ‘Super Natural’

5. Jim Jones and The Righteous Mind “Super Natural”

Nakon neprežaljenog raspada posljednje i dosad najuspješnije ekipe koju je oko sebe okupio Jim Jones, a riječ je naravno o The Jim Jones Revue koji je sa dva nastupa u Zagrebu i u nas stvorio nešto nalik na kultnu sljedbu, bilo je pitanje u kojem će se smjeru njegova priča razvijati. Deset pjesama na prvijencu novoga projekta rock and roll divljaka Jima Jonesa nastavlja upravo tamo gdje je njegov Revue stao prije pet godina, a to su najbolje vjesti koje su uši njegovih obožavatelja mogle čuti.

LCD Soundsytem – American Dream

4. LCD Soundsystem “American Dream”

Sedam godina od objavljivanja album ‘This Is Happening’ i odlaska u hiatus, LCD Soundsystem vratili su se na scenu. Murphyjev „američki san“ donosi nekoliko emotivnih posveta palim herojima pa je tako naslovna stvar spajanjem doo wapa i rockabillyja s minimalističkom elektronikom nakratko „vratila u život“ Alana Vegu iz Suicidea čiji je vokal kopirao i u „Oh Baby“, dok epsko, Bowieju posvećeno finale „Black Screen“ kao da progone duhovi nesretnog Iana Curtisa. Sve to LCD Soundsystem uspio je pretvoriti u nešto svoje i drugačije te udahnuti novi život žanrovima starim četrdesetak godina, iznova dokazujući da su druga polovica sedamdesetih i rane osamdesete predstavljale najkreativnije razdoblje u povijesti glazbe.

Mark Lanegan Band ‘Gargoyle’

3. Mark Lanegan Band “Gargoyle”

‘Dark’ Mark Lanegan kao da je odlučio još jednom opravdati svoj nadimak, pa je svoj novi, deseti po redu, natrpao mnogim gotičkim stereotipima i općim mjestima, ali je pritom isporučio i jednu od svojih najboljih ploča u posljednje vrijeme. Deset pjesama koje su okupljene na ovom albumu vrlo su slične jedna drugoj. Lanegan, njegov stari kolega, producent Alain Johannes i novi autorski suradnik Rob Marshall koji je koautor glazbe na više od polovice pjesama, kao da su ih uobličili tako da čine gotovo nedjeljivu cjelinu, a sa ponovljenim slušanjem sve se više uvlače u kožu.

The National “Sleep Well Beast”

2. The National “Sleep Well  Beast”

The National ovim albumom dokazuje da je bend koji se razvija svakim uratkom i da ih se ne smatra bez razloga jednim od najvrijednijih glazbenih proizvoda dvadeset i prvog stoljeća. Glazba je još slojevitija i nijansiranija, a sve je prisutnija i fina, nenametljiva elektronika. Svi bendovi koji zvukom
pokušavaju zvučati slično The Nationalu nakon slušanja “Sleep Well Beast” napokon moraju priznati da im je zadatak nemoguć jer jednostavno nemaju Bryana Devendorfa za bubnjem. Albumi The Nationala uvijek iziskuju više vremena i ponovljenih slušanja da se uvuku pod kožu kada sva njihova ljepota procvjeta i “Sleep Well Beast” po tom pitanju nije nikakva iznimka.

Father John Misty ‘Pure Comedy’

1. Father John Misty “Pure Comedy”

Novi album Father Johna Mistyja duboka je filozofska studija apsurdnosti ljudskog življenja na ‘bezbožnom kamenu koji odbija umrijeti’ i pokušaj pronalaska zrnca smisla u besmislenom svijetu. Impozantan je to i jedinstveno zamišljen i napisan album kakav se može roditi isključivo u naletu genijalnosti kao umjetničko djelo koje je savršen produkt vlastitog vremena i kao takvo ostaje trajno zabilježeno u svijesti onoga tko s njim uđe u aktivni dijalog. “Pure Comedy” nije samo album godine, već i jedan od onih albuma koji, kad im date šansu, na sebi svojstven način mogu oplemeniti vaš život, a istovremeno pomiču okvire naših nastojanja da pojmimo što sve može biti izrečeno u formi pop pjesme. Osim toga, primjer je koliko se, razmatrajući vlastito nesavršenstvo možemo približiti univerzalnom savršenstvu.

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh