Najtužnija 24 sata u povijesti Terranea

Dojmovi oko drugog dana Terranea variraju od oduševljenja do snebivanja. Naš novinar bio je u ovoj drugoj skupini.

My Bloody Valentine (Foto: Nino Šolić)

Terraneo, dan drugi, sigurno je najtužnijih 24 sata koje je ovaj slatki mediteranski festivalčić doživio u svojoj 3-godišnjoj egzistenciji, i to ne nužno poradi pedigrea headlinera ili stoga jer su hrvatske uši naviknute samo na najfinije inozemne audio proizvode.

Nakon što je organizacijski tim na čelu sa Tomom Ricovom implicitno poševio onih 20 hiljada ljudi, a koje je Škugor još ljetos optimistično najavio kao bazu koja će sačinjavati treće izdanje Terraneo festivala, pa tako umjesto Azealie Banks doveo ‘azijski Public Enemy’, Fun-Da-Mental, siguran sam da je vojarna Bribirskih knezova i u svojoj prvobitnoj namjeni doživjela sretnijih dana.

Nije da sam se nauživao na Gang Of Four. Bez Jona Kinga to jednostavno nije isti bend, dapače, kao što je slučaj bio sinoć nelogična distorzija i pokušaji improvizacije nekih, već ustaljenih, a divnih gitarskih šablona u jednom su trenutku ružno podsjetili na neke netalentirane izdanke zagrebačke demo scene. Bez obzira na moju ljubav prema americani, Calexico nije bend za open air festivale, osim ako se ne radi o stočnom sajmu ili drugom danu Terranea.

Dakle, My Bloody Valentine. Pogađate, autoru ovog teksta MBV nije najdraži bend na svijetu. Dapače, ako zamislimo sve moje nenajdraže bendove na svijetu, shoegazeri su nadmoćna ekipa u toj kaljuži svega i svačega. My Bloody Valentine je kao My Bloody Valentine uvijek bio najmanje My Bloody Valentine, bilo na studijskim albumima ili live nastupima. My Bloody Valentine su tako i sinoć, ovisi kako pada svjetlo reflektora bili Dinosaur Jr., The Smiths, The Cramps, The Association, pičke materine.

I kako onda voljeti bend koji razlog svoga postojanja u sluzavom garažnom gothbilly zvuku, u sekundi transformira u pičkastu muziku koja bi bila eventualno adekvatna da se izmiksa sa Crystal Castles i pušta na nekom gay tulumu. Nekonzistentnost je pattern koji MBV-u nije stran. Jebeš bend koji kroz svu silu izbačenih EP-ova tokom 80-ih nije uspio složiti jednu ozbiljnu, istinski autentičnu ploču. Eventualno, ‘Untitled’. Možda.

Danas čekamo Wu-Tang Clan. To već ima smisla.

Pročitajte više: The Prodigy u Šibeniku – noć živih mrtvaca

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X