‘Naši dani – priče o hrvatskom rocku’ ili kako je Potjeh tražio istinu

Pretprošli petak je nakon gotovo dvomjesečnog prebivanja u ‘prime – timeu’ završen serijal ‘Naši dani – priče o hrvatskom rocku.’ Dvije godine, 143 sugovornika, 110 muzičara, 33 novinara, kritičara, fotografa, stotine arhivskog video materijala, dva milijuna kuna i jedna neispričana priča. To bi bio, eto, nekakav šturi brifing perioda kojeg je redatelj Andrija Vrdoljak nazvao ‘slavnim danima HRVATSKOG rocka.’

‘Naši dani – priče o hrvatskom rocku’

Prije nego krenem u feljtonsku analizu čitavog projekta, zbog određenog osigurača volio bih napomenuti kako je poprilično zahtjevno zabilježiti sve apsurdne situacije, logičke nezakonitosti, ispadanja s kolosijeka i verbalne dijareje kojoj smo imali prilike svjedočiti na tom makadamskom putu kroz floru i faunu HRVATSKOG rocka. Kažem, poprilično je zahtjevno, ne nužno zbog količine rečenog sranja koliko zbog neočekivanih psiholoških barijera na koje nailazite putem. Primjerice, kada vas Hus jednom zarobi pričom o ‘revivalu’ Parnog Valjka teško je putem ne razviti određeni oblik Stockholmskog sindroma, naročito u onom dijelu kada se stari Hus i stari Aki sa suzom u oku i eurima u džepu prisjećaju „Stranice dnevnika“, velikog, ‘break-through’ hit singla Parnog Valjka. Inače, ista pjesma je ništa drugo doli „Wild Horses“ nešto anonimnijeg benda iz sjevernog Londona, ostatku svijeta poznatog kao The Rolling Stones. I onda kad Aki kaže kako je to prijelomna pjesma Parnog Valjka i kako je on glasnogovornik Husovih emocija i kako bez vjerodostojnosti nema ni istine i kako na sve to Hus kaže da je snimanje istog singla bila ‘gnjavaža’ i onda opet brzi kadar Akija s proljevom emocija i tako…

Prosto se zavalite u naslonjač, zapalite cigaretu i razdragano se nasmijete Akijevim debelim, modrim usnama, potpuno identificirani s agresorom na tv ekranu.

Na tragu goreopisanog detalja postoji fenomenalna anegdota iz života Ignacija Paderewskog, genijalnog poljskog pijanista i kasnije prvog premijera nove republike kada je u društvu sa starim prijateljem evocirao svoja sjećanja. U jednom trenu Paderewski se podrugljivo povjerio:

– Petnaest godina mi je trebalo da se uvjerim kako nemam dara za glazbu.
– A što si onda uradio?, pitao ga je znanac.
– Ništa. Bilo je prekasno, u međuvremenu sam postao slavan, odgovorio je Paderewski.

Eto, prošlo je više od 30 godina od početka Husove karijere, od početka Pađenove karijere, od početka Bregovićeve karijere, od početka Sfecijeve karijere, od početka ITD banda pa se shodno ovoj gore anegdoti nameće pitanje – Imate li nam što za povjeriti, gospodo?

Svaka slučajnost je namjerna

Dvije godine, 143 sugovornika, 110 muzičara, 33 novinara, kritičara, fotografa, stotine arhivskog video materijala, dva milijuna kuna i jedna neispričana priča. To bi bio, eto, nekakav šturi brifing perioda kojeg je redatelj Andrija Vrdoljak nazvao ‘slavnim danima HRVATSKOG rocka.’

Zašto nam je Vrdoljak već iz naslova dao naslutiti pod čijim će se barjakom i kakvom palanačkom filozofijom voditi ova priča? Redatelj Vrdoljak, više no očito pod impresijom Jakova Sedlara i Tuđmanovih udžbenika za niže razrede, odlučio je snimiti neku varijantu rokenrol „Četveroreda“ naslanjajući se pritom na eksplicitnu eliminaciju svakog aspekta jugonostalgije, istovremeno pažljivo dozirajući faktografske podatke koji su po svojoj netočnosti usporedivi jedino s Tuđmanovom reformom pučkoškolskih udžbenika. Za potrebe teksta, dalo bi se poprilično zajebavati s primjerima. Recimo, mislim da bi se od onog dijela kada narator Goran Navojec,  koji u „Četveroredu“ glumi srčanog  pripadnika ustaške mladeži Baju Mesoga, ispaćeno u ‘offu’ izgovori: ‘Josip Broz Tito’ naprosto morao složiti loop za neki kvalitetan lo-fi komad muzike. TV kalendar kojim započinje svaka epizoda neodoljivo podsjeća na najbolje dane Vladimira Brnardića, koji  je nedavno ponovno ludovao na onom pravom HRT-ovom TV Kalendaru tvrdeći da je Jure Francetić legendarni borac. Između brojnih primjera tako se  u ovom tv kalendaru ‘Naših dana’  tvrdi i da je ‘Gubec – beg’ kronološki gledano treća svjetska rock opera.  Tvrdi se i da je na antologijskom ‘timelineu’ svjetskih dogodovština  hipi pokret i ‘glazba proljeća’  eruptirala sredinom 70-ih tik nakon završetka ovog našeg, Hrvatskog proljeća, čime se stječe dojam da je i Matica Hrvatska egzistirala i drmala na ritmu scene San Francisca, uvijek prva u globalnim strujanjima. U međuvremenu, iz globalnih strujanja potpuno je isključen ostatak zemalja s ex-Yu prostora čime se Vrdoljaku  pružila prilika da već u naslovu riješi etnički čistu scenu, oslobođenu svih zelenih, žutih i crvenih vragova.  Tako je u eteru ostavljena da se utopi, činjenica da je hrvatski rock kao fenomen nedjeljiv od jugoslavenske scene na kojoj je preživljavao pa ga se i ne da istaći kao perjanicu niti kao naslov, bez obzira koju himnu danas pjevali i kome plaćali porez.

Kada tako napušete nacionalni balon pa od naslova do realizacije pometete svaki nehrvacki utjecaj, dolazio on od Pankrta, Lačnog Franza ili Šarlo Akrobate ili  kada vam u dokumentarističkom serijalu elementarni faktografski  podaci kasne 10 godina, onda na nacionalnoj televiziji  zapravo gledate natjecanje muzičkih oligarha koji se, nabildani budžetom od 2 milijuna kuna i  mišićima Instituta Hrvatske Glazbe, u ‘prime – timeu’ pitaju čiji je kurac veći i ‘ko je zaradio više platinastih ordena  od tog boja za etnički urednu estradu. Kada u četvrtoj epizodi ugledate lice Paola Sfecija i to pitanje je rješeno.

Nakon što se pažljivim kadriranjem apsolvirao taj živahni problem ostalo je još nešto vremena i produkcija je jednostavno morala prikazati i litanije Kiće Slabinca kontra pedagoga iz Udbe i fragmente Budišine anskioznosti, koji je kiselinu u ustima od frustracije Praxisom odlučio podijeliti i s gledateljima ispred malih ekrana.

S obzirom na ovakve kriterije  najvažniji su datumi u antologiji uredničkom rukom jednostavno prebrisani. Eventualno na trenutak poput egzotičnog novčića prevrtani među prstima pa odbačeni. Time se ostavilo prostora i špekulacijama  što se trebalo, moralo, a nije uvrstilo u tu od jugoslavenskih očnjaka očuvanu antologiju. Dijelom bih se volio suzdržati  od tog općenarodnog brainstorminga  al’ ovako, odokativno, rekao bih da je poprilična sramota ne spomenuti koncert Riblje Čorbe u Domu Sportova, 8. veljače ’81.  kada je  u sklopu turneje ‘Ko preživi pričaće’, zbog traljave organizacije, život izgubila 14-godišnja Zagrepčanka Željka Marjanović.  Ili recimo, mislim da je sramota što se nitko od tih zapisničara domaće buke nije spomenuo legendarnog DJ-a Vita Franovicha na čiju je inicijativu u Rijeci otvoren rock klub Husar, prvi takve vrste u čitavom Istočnom bloku, čime Franovich postaje najveći šmeker u Slavena jer je prvi zavrtio program ‘Rokenrol s ploča’.

Ali ništa zato, meni je na primjer najbolje kad Vedran Božić kaže da moramo biti realni i da nam je puno lakše slušati Breginu „Selmu“ nego Jaggerovu „Angie“. Ili mi je jednostavno genijalan onaj ‘lapsus lingue’ kada Bebek sa onim svojim srcolomljivim, šeretskim smješkom kaže da su oni ovdašnjoj generaciji u to vrijeme pružali glazbeno iskustvo SLIČNO inozemnim. Ko razume, svatiće!

Moj život je novi val

Čitav ovaj kamerom zabilježeni slučaj ‘epic fail’ historiografije vrijedan 2 milijuna kuna, a kojeg nema na YouTubeu ima i svoj nastavak. Upravo je negdje ovih dana počelo snimanje  televizijske serije „Crno – bijeli svijet“  s pravim glumcima i svim što ide uz to. Naravno, projekt je inspiriran novim valom. Isti projekt financiran je budžetom od 12 milijuna kuna što nas dovodi do bezbrižnog  zaključka da je u svojevrsnu rekapitulaciju i arhiviranje komadićka rock historije u zadnjih godinu dana  uloženo 14 milijuna kuna. Drugim riječima, uspješno smo investirali u 1980-te.

Sad zamislite što bi s tom lovom mogli učiniti akteri današnje scene, oglodani k’o poljski miševi, navikli egzistirati po DIY principu da je ona, kojim ludim slučajem dodijeljena njima, recimo skupini autora iz „Bistroa na rubu šume“  Recimo njima, čiji bi umjetnički kredibilitet, ako ništa drugo, a ono mjeren po kriteriju ‘što je maznuto, a što nije’ valjda  trebao biti ispred jebenog Parnog Valjka. Ili možda zato jer je to ekipa koja djeluje u ovom vremenu, koje je, koliko god vam to bilo traumatično za probaviti – neopterećeno Štulićem.

A i jer nas realno boli kurac za vaše Zvečke, za vaše Dade Topiće i za vaše Lapidarijume. Stoga, gospodo,  odjebite konačno s  vašim danima i dajte spomenutoj omladini nešto keša da i mi proživimo naše.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X