‘Naši dani – priče o hrvatskom rocku’ ili kako je Potjeh tražio istinu

Pretprošli petak je nakon gotovo dvomjesečnog prebivanja u ‘prime – timeu’ završen serijal ‘Naši dani – priče o hrvatskom rocku.’ Dvije godine, 143 sugovornika, 110 muzičara, 33 novinara, kritičara, fotografa, stotine arhivskog video materijala, dva milijuna kuna i jedna neispričana priča. To bi bio, eto, nekakav šturi brifing perioda kojeg je redatelj Andrija Vrdoljak nazvao ‘slavnim danima HRVATSKOG rocka.’

'Naši dani – priče o hrvatskom rocku'

Prije nego krenem u feljtonsku analizu čitavog projekta, zbog određenog osigurača volio bih napomenuti kako je poprilično zahtjevno zabilježiti sve apsurdne situacije, logičke nezakonitosti, ispadanja s kolosijeka i verbalne dijareje kojoj smo imali prilike svjedočiti na tom makadamskom putu kroz floru i faunu HRVATSKOG rocka. Kažem, poprilično je zahtjevno, ne nužno zbog količine rečenog sranja koliko zbog neočekivanih psiholoških barijera na koje nailazite putem. Primjerice, kada vas Hus jednom zarobi pričom o ‘revivalu’ Parnog Valjka teško je putem ne razviti određeni oblik Stockholmskog sindroma, naročito u onom dijelu kada se stari Hus i stari Aki sa suzom u oku i eurima u džepu prisjećaju „Stranice dnevnika“, velikog, ‘break-through’ hit singla Parnog Valjka. Inače, ista pjesma je ništa drugo doli „Wild Horses“ nešto anonimnijeg benda iz sjevernog Londona, ostatku svijeta poznatog kao The Rolling Stones. I onda kad Aki kaže kako je to prijelomna pjesma Parnog Valjka i kako je on glasnogovornik Husovih emocija i kako bez vjerodostojnosti nema ni istine i kako na sve to Hus kaže da je snimanje istog singla bila ‘gnjavaža’ i onda opet brzi kadar Akija s proljevom emocija i tako…

Prosto se zavalite u naslonjač, zapalite cigaretu i razdragano se nasmijete Akijevim debelim, modrim usnama, potpuno identificirani s agresorom na tv ekranu.

Na tragu goreopisanog detalja postoji fenomenalna anegdota iz života Ignacija Paderewskog, genijalnog poljskog pijanista i kasnije prvog premijera nove republike kada je u društvu sa starim prijateljem evocirao svoja sjećanja. U jednom trenu Paderewski se podrugljivo povjerio:

– Petnaest godina mi je trebalo da se uvjerim kako nemam dara za glazbu.
– A što si onda uradio?, pitao ga je znanac.
– Ništa. Bilo je prekasno, u međuvremenu sam postao slavan, odgovorio je Paderewski.

Eto, prošlo je više od 30 godina od početka Husove karijere, od početka Pađenove karijere, od početka Bregovićeve karijere, od početka Sfecijeve karijere, od početka ITD banda pa se shodno ovoj gore anegdoti nameće pitanje – Imate li nam što za povjeriti, gospodo?

Svaka slučajnost je namjerna

Dvije godine, 143 sugovornika, 110 muzičara, 33 novinara, kritičara, fotografa, stotine arhivskog video materijala, dva milijuna kuna i jedna neispričana priča. To bi bio, eto, nekakav šturi brifing perioda kojeg je redatelj Andrija Vrdoljak nazvao ‘slavnim danima HRVATSKOG rocka.’

Zašto nam je Vrdoljak već iz naslova dao naslutiti pod čijim će se barjakom i kakvom palanačkom filozofijom voditi ova priča? Redatelj Vrdoljak, više no očito pod impresijom Jakova Sedlara i Tuđmanovih udžbenika za niže razrede, odlučio je snimiti neku varijantu rokenrol „Četveroreda“ naslanjajući se pritom na eksplicitnu eliminaciju svakog aspekta jugonostalgije, istovremeno pažljivo dozirajući faktografske podatke koji su po svojoj netočnosti usporedivi jedino s Tuđmanovom reformom pučkoškolskih udžbenika. Za potrebe teksta, dalo bi se poprilično zajebavati s primjerima. Recimo, mislim da bi se od onog dijela kada narator Goran Navojec,  koji u „Četveroredu“ glumi srčanog  pripadnika ustaške mladeži Baju Mesoga, ispaćeno u ‘offu’ izgovori: ‘Josip Broz Tito’ naprosto morao složiti loop za neki kvalitetan lo-fi komad muzike. TV kalendar kojim započinje svaka epizoda neodoljivo podsjeća na najbolje dane Vladimira Brnardića, koji  je nedavno ponovno ludovao na onom pravom HRT-ovom TV Kalendaru tvrdeći da je Jure Francetić legendarni borac. Između brojnih primjera tako se  u ovom tv kalendaru ‘Naših dana’  tvrdi i da je ‘Gubec – beg’ kronološki gledano treća svjetska rock opera.  Tvrdi se i da je na antologijskom ‘timelineu’ svjetskih dogodovština  hipi pokret i ‘glazba proljeća’  eruptirala sredinom 70-ih tik nakon završetka ovog našeg, Hrvatskog proljeća, čime se stječe dojam da je i Matica Hrvatska egzistirala i drmala na ritmu scene San Francisca, uvijek prva u globalnim strujanjima. U međuvremenu, iz globalnih strujanja potpuno je isključen ostatak zemalja s ex-Yu prostora čime se Vrdoljaku  pružila prilika da već u naslovu riješi etnički čistu scenu, oslobođenu svih zelenih, žutih i crvenih vragova.  Tako je u eteru ostavljena da se utopi, činjenica da je hrvatski rock kao fenomen nedjeljiv od jugoslavenske scene na kojoj je preživljavao pa ga se i ne da istaći kao perjanicu niti kao naslov, bez obzira koju himnu danas pjevali i kome plaćali porez.

Kada tako napušete nacionalni balon pa od naslova do realizacije pometete svaki nehrvacki utjecaj, dolazio on od Pankrta, Lačnog Franza ili Šarlo Akrobate ili  kada vam u dokumentarističkom serijalu elementarni faktografski  podaci kasne 10 godina, onda na nacionalnoj televiziji  zapravo gledate natjecanje muzičkih oligarha koji se, nabildani budžetom od 2 milijuna kuna i  mišićima Instituta Hrvatske Glazbe, u ‘prime – timeu’ pitaju čiji je kurac veći i ‘ko je zaradio više platinastih ordena  od tog boja za etnički urednu estradu. Kada u četvrtoj epizodi ugledate lice Paola Sfecija i to pitanje je rješeno.

Nakon što se pažljivim kadriranjem apsolvirao taj živahni problem ostalo je još nešto vremena i produkcija je jednostavno morala prikazati i litanije Kiće Slabinca kontra pedagoga iz Udbe i fragmente Budišine anskioznosti, koji je kiselinu u ustima od frustracije Praxisom odlučio podijeliti i s gledateljima ispred malih ekrana. Dalje>>

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X