Natalija Manojlović: O kulturnoj politici ovisi moj život, ali ja to baš i ne pratim

Natalija Manojlović ove je sezone prvi puta na daskama ITD-a postavila svoju prvu samostalnu dramsku predstavu ‘Slučaj ITD’ u kojoj glume Nataša Dangubić, Ana Karić, Dean Krivačić, Ivana Pavlović i Dario Varga.

Natalija Manojlović (RDD)

Poigravajući se s popularnim problemima i temama kao što su patologija ponašanja i proračunski deficit koji sustiže na svakom koraku Natalija Manojlović stvorila je satiričnu dramu “Slučaj ITD”. O prošlosti i budućnosti, kako sada živi i osjeća ispričala je u kratkoj pauzi između obaveza.

Trenutno radite na projektu u Ljubljani, odnosno na relaciji između Ljubljane i Zagreba? Što se može očekivati uskoro na sceni?

Natalija Manojlović: U Ljubljani radim kao koreograf asistent režije Robertu Waltlu s kojim sam već dosta radila. On je u Ljubljani voditelj Mini teatra, hrvatsko-slovenskog kazališta za djecu, a predstava izlazi za tjedan dana. Riječ je o lutkarskoj predstavi “Pekarna Mišmaš” za koju je tekst napisala Svetlana Makarovič. To mi je novo poglavlje, iznenadila sam se kada me je dočekao s lutkama. Zajedno s Robertom sam dječje predstave radila i na Sceni Gorica gdje smo postavili “Ježevu Kućicu” i “Šumu Striborovu” ali ovo je prvi puta da radim lutkarsku predstavu.

Nakon Ljubljane u Zagrebu već pripremam dvije predstave, jedna od njih je potpuno plesna sa šest mladih plesačica što mi je potrebno… Nešto kao vraćanje u ravnotežu nakon potpuno dramskog teksta koji sam radila za “Slučaj ITD”.

Kod “Slučaja ITD” dobiva se dojam slobode glumaca u interpretaciji, pa čak i kao da su sami stvarali teme o kojima govore, da li je to slučajno?

Natalija Manojlović: Moja ideja za tu predstavu se razvija jako dugo, ona postoji još od prije ideje za predstavu “Vodoinstalater”. Došla sam do toga da bih se željela igrati s dokumentarizmom, što je dokumentarno iz iskustava svakog od njih, ali i dalje u okviru kazališne predstave, a ipak da nije pravo citiranje stvarnog života. Nastojala sam pogoditi taj nevidljivi rub između ta dva područja. Zbog toga ima puno njihovog, glumci su pažljivo birani kako bi svatko predstavljao ciljani segment kazališta i stvaralaštva. Osnovna ideja predstave je da umjetnost nikoga drugog ne zanima osim nas koji su njome “zaraženi”. Naravno kazalište bez publike nije kazalište.

Jesu li vam političke teme dovoljno bliske?

Natalija Manojlović: “Slučaj” je nešto najbliže što ja u ovom trenutku mogu napraviti da bude blisko politici. O kulturnoj politici ovisi moj život, ali ja to baš i ne pratim. Kada bi bolje pratila što se tu događa možda bi moj ironijski odmak bio bolji. Za sada sam tu. ITD je samo ilustracija šireg problema u Hrvatskoj kulturi, predstava je kritika općeg stanja u našoj kulturi. Ono što je problem ITD-a mislim da je generalni problem, a to je da nema jasnog sistema.

Kako gledate na EU sa stajališta osobe angažirane u kazalištu?

Natalija Manojlović: Meni se čini da je kultura već prokomunicirala s Europom. Naravno da bi ta komunikacija mogla biti bolja, opširnija u smislu koprodukcija i suradnje, ali već smo počeli sa svime time već i prije. Meni će konkretno biti puno lakše kada se neću s granice morati okrenuti nazad jer sam zaboravila putovnicu. Što se politike tiče, bila ona i kulturna ja se nekako držim po strani jer sam skeptična u svakom pogledu. To možda nije dobro ali osjećam se jako udaljeno od sve politike. Uvijek se nekako nadam i to priželjkujem da će se kultura otvoriti. Postoje danas institucije koje su izuzetno zatvorene i to nije dobro. Ne mogu se niti ja zatvoriti u svoju sobu i onda misliti da radim nešto zanimljivo, to je čak više stvar psihologije nego politike. Što se više otvaramo mogućnosti za komunikaciju i produkciju to možemo napraviti veće i bolje stvari.

Kako vam je primjerice raditi u Ljubljani?

Natalija Manojlović: Tamo možda imam neki selektivni pristup kazalištu, ali što sam primijetila jest to kako se svi striktno drže rasporeda, bilo da je riječ o probi ili bilo čemu drugom vezano za posao. Na prvu to mi je bio šok i nisam bila sigurna da li mi se to sviđa ili ne, ali to je stvarno super. Na neki način možeš urednije živjeti, organiziranije.

Jako mi se sviđa Ljubljana. Osječanka sam, ali sam s 14 godina došla u Zagreb i duže tu živim nego u Osijeku tako da mi je Zagreb dom. Ljubljana mi jako paše jer je manji grad sa velikom ponudom sadržaja koji meni odgovaraju, ima i rijeku u centru što mi jako puno znači. Mi tu Savu tako zdušno ignoriramo. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh