Rock glazba je ponekad institut podložan mnogostrukim silovanjima shema i obrazaca prema čijim se nositeljima publika, kritika i fanovska baza dvojako ponaša.
Znaš one kroatosauruse koji su završili percipirati stvarnost i glazbu tamo negdje 87.-e kad je postalo jasno da je Haustor prhnuo u dim i da je Štulić pogubljen i da se o novom valu više ne može pričati kao o ultimativnom dosegu glazbene civilizacije na potezu “zaaaaaa Beograd” iz Zagreba, Sarajeva, Ljubljane s firmom Krstić? E takvi rock kužeri i session gažeri s debelim potplatama, bez obzira na stupanj ispranosti njihovih traper jakni, oni su taj posljednji bedem između “nekad” i “sad”. Oni su ti koji još uvijek podvajaju svijet na “rockere” kao pravovjerne borce za ispravni cause i one ostale aka “šminkere”, hipstere, pozere, repere, metalce i ostale više ili manje srodne glazbene supkulturnjake, kao plemena kojima će moć pridikovati o boljim glazbenim vremenima. Mrš jebote.
Međutim, ova pseudoapokaliptična 2012. ide im na ruku bar što se tiče zbivanja na globalnoj glazbenoj sceni i kvalitativnim dosezima stare garde. Mastodonata koji će zajedničkim obračunom bez metafora dosegnuti jebeno tisućljeće, a da im novi glazbeni radovi budu relevantni, referentni, energični. Daleko više nego od gro imena njihove glazbene unučadi. Konkretno, Bossov ovogodišnji album “Wreckin Ball”, Bobby Womack i Dr. John svaki sa svoje strane formatiranja funka i blues jazza, Bobby Dylan s olujetinom kakva je unatoč šablonima okrunila njegovih pola aktivnih stoljeća u glazbi takvim pečatnjakom da su se Lennon, Hendrix, Morrison, Kombajn i svi ostali leševi morali dobrano okrenuti u grobu kad je zaiskrilo s kojom lakoćom stara nazalna kreštalica radi impresivna remek djela.
Onda su tu dva studijska podsjećanja na reunione. AC/DC su okrunili dvoipolgodišnju turneju s izvrsnim live zapisom “Live At River Plate” dok su tragovi hard rock legendi Led Zeppelina izdržali pod pritiskom povratka ostavljajući “Celebration Day” dokumentom tek kratke londonske epizode prije par godina. Kaže urednik još su i The Who i Paul McCartney nešto drkali. Ko ih jebe. Nismo lovili isti vibe po novim materijalima, ako ih je bilo i nisu bili reciklažni postupak.
A onda zavrneš vratom još jednim godovnjacima i još jednoj polovici stoljeća, zlatnoj faking pirueti. O da, jebeni Petar Pan Jagger i Zla Kob Richards uz ostatak svite imaju “Grrr” trostruki ili četverostruki box set kompiliranja karijere uz refresh trenutak dvije potpuno nove stvari. Koje vidi čuda zvuče među desetak najboljih komada rocka ove godine. I uz reunion Soundgardena i uz sjajan debi Jacka Whitea i svu silu sličnih došljaka i nasljednika. “Doom And Gloom” uz animaciju Predinova sina odlična je tutnjava klasnog riff and rolla s impresivnim Wattsovima stompom. “One More Shot” pak zove “Street Fighting Man” Richardsovim raspaljotkama dočim ga Jagger postavlja negdje među bolje komade s “Exile On A Main Street”.
Rock glazba je ponekad institut podložan mnogostrukim silovanjima shema i obrazaca prema čijim se nositeljima publika, kritika i fanovska baza dvojako ponaša.
Ako to čine goli institucionalisti maskirani u naličju “najvećeg i najboljeg i najstarijeg i naj naj naj” rock benda na svijetu – Rolling Stonesi – onda će im sestrinski istoimeni magazin pljunuti pola manje od maksimalnih pet zvjezdica, Goran Tribuson će imati razlog za stajanje pred Dallasovim CD shopom očekujući ponoćnu prodaju, a njihov će uskopoljni fan iz Večernjaka proglasiti ponavljanje istih riffova i pjevačkih manirizama u staračku žilavost i sposobnost očuvanja beskonačno obnovljivog stila, a dobra polovica naklonog svijeta slinit će za “jednim od najboljih albuma Stonesa zadnjih godina”. Da, osobito zadnjih sto pedeset i osam godina. Da kojim slučajem ili anegdotom ovakav materijal serviraju debitanti koji se tek trebaju izboriti za startnu poziciju na diskografskom trkalištu, pokopali bi ih sa svih strana proglašavajući ih neinventivnim robovima zamornih gitarističkih shema ili Black Crowesima, dječaka sklonih ponavljanju trikova kakve su svi Stones klonovi bar jednom sezonski koristili bez užitka. Ali Stonesi imaju desetu ili nevažno koju kompilaciju s novim opravdanjem i ukazanjima uživo. Bilo jednom, dvaput ili fakat krenu po svijetu još jedared. Imaju i “Crossfire Hurricane” dokumentarac s još jednim listingom karijere.
Ma što vam PR agenti govorili i nametali kroz medije istina će bit da su bili podrumski r`n`b mladići navučeni na Chucka Berryja, Howlin Wolfa i Muddy Watersa, da su remek djela dostavljali od 1967. do 1972. uključujući i “Beggars Banguet” i “Let It Bleed” i “Sticky Fingers” i “Exile” i da je svaki album Stonesa nakon osamdesetih pa do 21. stoljeća nastao za tjedan dana kockanja i nabadanja shema u kojoj su se stari takmaci i braća Jagger/Richards kao sijamski blizanci Glimmer Twins kreativnim ponavljanjem zadaće sučelili, da bi naknadno pozvali Ronnieja i Charlieja da dodaju svog štofa. I nema mjesta ljutnji. Oni su jednostavno preveliki. Simbolom za sve genijalno, dobro, solidno i loše što je jedna rock and roll mašinerija učinila od ljudi. Stonesi su zakon i zadnji živući dokaz tezi da mrcina od rock and rolla još nije mrtva. Ali nije daleko ni od samrti. I neka je.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
