Nellcote, zagrebačka grupa nazvana po glasovitoj vili u kojoj su Stonesi snimili legendarni ‘Exite On Main St.’ album, predstavila je sinoć u Tvornici kulture svoj ovogodišnji prvijenac ‘Disturbance in a Quiet Summer Night’. No bila je to prilika za poslušati uživo i izvrstan dubrovački trio Izae.
Nellcote, predvođen tekstopiscem, pjevačem i gitaristom Vinkom Ergotićem, prošao je razne faze u svom postojanju. ‘Putovao’ je od forme benda, pa u jednom trenutku zastao na granici Ergotićevog osobnog kantautorskog izričaja i onda opet stasao u bend. Nikad u prvom planu, nikad razvikan, ali uglavnom konstantno ‘tu negdje na sceni’, pa su i te predumbacije s članstvom i težnja da se održi kontinuitet u prepoznatljivosti ona priča o tome koliko je teško sklopiti i održati bend u ovim novomilenijalnim uvjetima u ovom gradu.
Grupa je pored svega imala i jednu, nazovimo je, otegotnu okolnost, a to je ozbiljnost u izričaju koja ne uključuje brzopotezne trikove i ‘skupljanje bodova’ izvan ‘glazbenog igrališta’. Ergotić je u svoj izričaj ugradio određenu poputbinu koja lagnao podsjeća na Jima Morrisona ili Nicka Cavea, što je svakako dodatni uteg koji svakom ostavlja prostor za dodatno mjerenje njegove uvjerljivosti, u smislu da je uvijek na vjetrometini i da bude prokazan kao lažnjak.
Ukratko, za tako visoko dignutu letvicu treba proći puno vremena kako bi se istesao i definirao izričaj koji drži vodu. Stoga se i put Nellcotea ne razlikuje previše od putova rock bendova iz XX stoljeća kad je bilo pod normalno da se debitantski album čeka i deset godina. U slučaju Nellcote, album „Disturbance in a Quiet Summer Night“ sublimira njegovo desetljeće rada i postojanja. Uživo, taj rad bio je sublimiran u sinoćnjem nastupu u Tvornici kulture čiji je Mali pogon bio solidno ispunjen publikom i to u tjednu koji vrvi od mnoštva koncertnih događanja, doslovce u jeku sezone.
Među publikom je bio i priličan broj glazbenika, meni je to uvijek lijepo za vidjeti, što je samo dokaz da je i kod njih ono što radi Nellcote nešto vrijedno pažnje. A pažnja je nešto što vam Nellcote neće privući već prvim taktom, ali taj bend ima sposobnost da je pridobije kako se počne odmotavati klupko njegovih pjesama. Taktilno i sporopulsirajuće. S jasnom putanjom prema unutarnjoj katarzi. Ne poziva tako Ergotić s pjesmom „Mutiny“ na otvorenu prvoloptašku pobunu, već je usađuje kao način osobnog razmišljanja, poput gandijevog pasivnog otpora, a opet riječbje o bendu koji je u stanju adekvatno kotrljati groove na način kao da prati tok misli svog frontmena. Dakle, da ne bude zabune, Nellcote nije nimalo pasivan bend. On krene iz pasivnosti koju je u stanju sa svakom pjesmom preokrenuti, čak i kad je riječ o baladi „She Said“.
Uzlazna dinamička putanja koncerta je na posljednje tri „Stranger“, „Little Wolf“ i „Trouble“ uspješno potvrđena s gostovanjem trubačice Duge Bavoljak i kantautorice Gordane Marković kao pratećeg vokala na pozornici. Inače tu je potrebna i mala digresija; basistica Lana Filipin je tijekom cijelog koncerta bila dobar prateći vokal, no šteta da tonski majstor to nije uvidio i malo je pojačao, što bi dakako još više podiglo kvalitetu cjelokupnog zvučnog ugođaja. No i s tim, Nellcote uživo potvrđuje da je bend sa svojom pričom i svojim univerzumom, koji vas može dovesti do americana zadovoljštine samo ako im se iskreno prepustite.
Last but not least, sinoć je i priliku imao i dubrovački trio Izae u kojem pjeva Jadranka Katić, inače po mom skromnom mišljenju, pjevačica s predivnim zagasitim (barskim) altom, jer kad zapjeva kao da vas nešto bocne i začudite se što čujete glas Mariane Faithfull koji pjeva na hrvatskom. Izae je kultni sastav u Dubrovniku, ali je uvijek problem ta fizička udaljenost pa sastavi iz Grada rijetko imaju priliku nastupati u metropoli. Uz to, Izae je jedini domaći sastav koji je imao čast da mu na albumu svira nitko drugi do Dana Colley iz legendarnog američkog sastava Morphine. A nije to bilo tako davno, svega prije tri godine na albumu „Snivatelj snima“.
Izae nisu bili u ulozi predgrupe u nekom klasičnom smislu ‘odsviraj svojih 20 minuta i bježi’, već su to bila dva ravnopravna koncerta. Bilo je to posebno očito nakon isprike da su minutažom malo ‘zagazili’ u termin Nellcota, tj. bilo je jasno da je cijela večer nešto što će obilježiti prijateljski, a ne rivalski odnos, kako i dolikuje večeri u kojoj su se svi i okupili da bi čuli nešto kvalitetno.