Nick Cave danas slavi 66. rođendan, pa neka to bude povod za recenziju njegovog posljednjeg live albuma koji je snimio s Warrenom Ellisom na pozornicama rodne im Australije.
Krajem prošle godine kreativni dvojac koji čine Australci kantautor Nick Cave i multiinstrumentalist Warren Ellis zaputio se na rodnu grudu gdje su održali nisku koncerata na kojima su uglavnom izvodili materijal studijski zabilježen na svoja zadnja dva studijska albuma, “Ghosteen” iz 2019. koji potpisuju kao Nick Cave & The Bad Seeds unatoč činjenici da je ostatak benda tek marginalno prisutan na snimkama te pandemijskom “Carnage” iz 2021. na kojemu su od takvih pretenzija odustali i objavili ga pod vlastitim imenima kao što je ranije bio slučaj na albumima filmske glazbe koju zajedno skladaju još tamo od “The Proposition” Johna Hillcoata iz davne 2005. godine.
Lani smo imali prilike vidjeti Cavea sa Seedsima uživo na zagrebačkom Jarunu na zadnjem izdanju INmusic Festivala prije ovogodišnje stanke. Premda je setlista uključivala priličan postotak materijala sa spomenutih aktualnih albuma, ipak je bila riječ o bendovskom nastupu koji je također pokrivao i hitova iz ostatka Caveove karijere. Za razliku od toga, Cave i Ellis na svojoj turneji, odnosno barem na njezinom zapisu koji je prije manje od mjesec dana objavljen pod imenom “Australian Carnage: Live at The Sydney Opera House”, a koji u svojem digitalnom obliku broji osamnaest pjesama (fizičko izdanje uslijedit će na vinilu u smanjenom obujmu od samo osam pjesama prvog prosinca), rijetko su grabili u prošlost.
Najstarija pjesma na albumu, a ujedno i jedina koju bi se moglo nazvati prpošnom ili vedrom, jest “Breathless” s dvostrukog izdanja “Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus” iz 2004., a osim nje jedina s prethodnih izdanja zastupljena je “I Need You” s bolnog “Skeleton Tree” iz 2016. godine. Takvo izbjegavanje hitova iz dugačke karijere Bad Seedsa omogućava Caveu i Ellisu da se prepuste i potpuno urone u ezoteričnu prirodu novog materijala, ali i da izvedu i dvije pjesme s druge ploče albuma “Ghosteen”, njezinu naslovnu meditaciju i finalnu “Hollywood”, za koje će se inače, prvenstveno zbog njihovog velebnog trajanja (dvanaest i po, odnosno četrnaest minuta u live izvedbama), teško naći mjesta na redovnim setlistama benda.
Osim spomenutog para, kao jedan od vrhunaca treba izdvojiti i obradu T-Rexa “Cosmic Dancer” koju je Cave snimio za potrebe kompilacije u čast Marca Bolana “AngelHeaded Hipster”, a kojom je ravnao slavni producent Hal Willner ne dočekavši njezino izdanje budući da je preminuo od posljedica od koronavirusa. Ugurana na kraj prvog imaginarnog diska digitalnog izdanja između spomenute jedine dvije pjesme iz Caveovog repertoara koje nisu s posljednja dva albuma, ova dirljiva izvedba kruna je tog malog otoka tradicionalnog songwritinga u moru materijala koji se uglavnom sastoji od Nickovog recitiranja i Warrenovog eksperimentiranja zvukovima sintesajzera.
“Australian Carnage” sastoji se, kako mu podnaslov kaže, od snimaka njihovih nastupa u slavnoj Operi u Sidneyju gdje su završili svoju turneju, a unatoč pjesmama koje se uglavnom bave gubitkom, boli i nadom, Cave je prilično zafrkantski raspoložen u interakciji s publikom, što je posebno uočljivo primjerice pri izvedbi pjesme “Balcony Man” koja je odabrana za neku vrstu najavnog singla objavljenog svega par dana prije ostatka albuma. U svakom slučaju, ovaj zapis dovoljan je da nas natjera da na svoj popis koncerata koje želimo vidjeti dodamo i ovakvu verziju Nicka Cavea, neopterećenu prošlošću i spremnu za potpuno posvećivanje materijalu koji mu je izrazito bitan u ovoj životnoj fazi kao neka vrsta terapije nakon brutalnih udaraca koje mu je nanio život kad je puno prerano ostao bez čak dvojice sinova. No, realno gledajući, šanse za takvo što bitno smanjuje činjenica da je novi album The Bad Seedsa već vjerojatno snimljen i samo čeka datum objave, pa je vjerojatnije da ćemo se po ne znam koji put prije vidjeti na promociji novog sadržaja.
Ocjena: 8/10
(Goliath Records Limited / AWAL Recordings Ltd, 2023.)