Nick Waterhouse se pokazao izdržljivim izdankom vala retro soul i R&B glazbe i to isključivo na račun relativno konzistentno održane razine kantautorske forme.
Nicholas Ryan Waterhouse kao mladac je početkom stoljeća dojahao na valu retro zvuka soula i R&B glazbe u arhaičnom smislu. Danas, desetak godina nakon prvijenca “Time’s All Gone”, Nick se pokazao izdržljivim izdankom ove loze i to isključivo na račun relativno konzistentne održane razine kantautorske forme. Vrhunac je možda doživio drugim albumom “Holly” iz 2014., dok mu je sljedeća ploča “Never Twice” donijela prvi pravi hit u obliku dueta s još jednim retro soul maherom, Leonom Bridgesom, “Katchi”. Ova je pjesma u remiksu francuskog DJ dua Ofenbach zasjela na vrh ljestvice u njihovoj zemlji, ali je postigla velik uspjeh i u ostatku staroga kontinenta. Nakon toga Waterhouse objavljuje i manje zapažen album bez naslova 2019., a prošle godine i svoje prvo live izdanje, no tek se u slučaju ovogodišnje ploče “Promenade Blue” može reći da se vratio svom pravom naponu snage po kakvom ga pamtimo s početka karijere.
Slušajući ovu ploču vrlo brzo postaje jasno da ona sadrži sve one elemente koji su Waterhousea privukli njegovim fanovima. Drugim riječima, u pitanju je još jedna iskrena ljubavna posveta glazbi iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, bendovima kao što su The Impression i The Coasters te muzičkim pravcima koje vežemo za razna američka podneblja poput New Orleansa, Chicaga i Kalifornije. No, Nick je dovoljno pametan da zna kako za uspjeh nije dovoljno pronaći dobar recept, a zatim ga uvijek iznova prepisivati. Dobitnoj formuli potrebno je davati uvijek nove elemente, a u ovom slučaju oni su, čini se, posuđeni iz pravilnika koji je pisao zloglasni i odnedavno pokojni Phil Spector.
Za ovaj obrat vjerojatno je zaslužan koproducent Paul Butler koji je studio napunio gostujućim glazbenicima, a pjesme poput “Place Names” ili kasnije “Very Blue” (na kojoj Nick zakoračuje u šlagerski teritorij kakvim caruje Richard Hawley) utapa u gudačima. Mnoge pjesme također upotpunjuju i pametno aranžirani muški prateći vokali koji u sjećanje prizivaju stare rhythm and blues uspješnice iz radionice Jerryja Leibera i Mikea Stollera poput, primjerice, “Down in Mexico”.
Album ne gubi na snazi ni u svojoj drugoj polovici kada se igra s mračnijim temama oduvijek prisutnim u bluzerskoj tradiciji kao što su ciganska prokletstva u “Silver Bracelet” ili pak inovativnijim fantazijama poput “Fugitive Lover” ispričane iz perspektive psihopata kojem je pobjegla seksualna robinja. Takvi narativi su svakako prisutni u pjesmama iz bivših vremena kojima Waterhouse naginje u svom izričaju, ali današnja hipersenzibilna publika mogla bi možda doživjeti nelagodu kad sluša pjesmu o ljubavnim jadima jednog zlostavljača.
“Promenade Blue” nema slabog trenutka, a budući da nema pretjerano smisla svaku od pjesama analizirati, spomenimo još samo odličan singl “Medicine” i solidno zadžezirani instrumental “Proméne Bleu” po kojem ploča nosi ime. Riječ je o vrlo solidnom izdanju prepunom glazbe za ples i guštanje. Premda je album možda za dozu mračniji od prethodnih Waterhouseovih uradaka, u ovom slučaju mračniji sastojci igraju isključivo u njegovu korist.
Ocjena: 8/10
(Innovative Leisure, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
