Nick Waterhouse ‘Promenade Blue’ – još jedna cool retro fantazija

Nick Waterhouse se pokazao izdržljivim izdankom vala retro soul i R&B glazbe i to isključivo na račun relativno konzistentno održane razine kantautorske forme.

Nick Waterhouse “Promenade Blue”

Nicholas Ryan Waterhouse kao mladac je početkom stoljeća dojahao na valu retro zvuka soula i R&B glazbe u arhaičnom smislu. Danas, desetak godina nakon prvijenca “Time’s All Gone”, Nick se pokazao izdržljivim izdankom ove loze i to isključivo na račun relativno konzistentne održane razine kantautorske forme. Vrhunac je možda doživio drugim albumom “Holly” iz 2014., dok mu je sljedeća ploča “Never Twice” donijela prvi pravi hit u obliku dueta s još jednim retro soul maherom, Leonom Bridgesom, “Katchi”. Ova je pjesma u remiksu francuskog DJ dua Ofenbach zasjela na vrh ljestvice u njihovoj zemlji, ali je postigla velik uspjeh i u ostatku staroga kontinenta. Nakon toga Waterhouse objavljuje i manje zapažen album bez naslova 2019., a prošle godine i svoje prvo live izdanje, no tek se u slučaju ovogodišnje ploče “Promenade Blue” može reći da se vratio svom pravom naponu snage po kakvom ga pamtimo s početka karijere.

Slušajući ovu ploču vrlo brzo postaje jasno da ona sadrži sve one elemente koji su Waterhousea privukli njegovim fanovima. Drugim riječima, u pitanju je još jedna iskrena ljubavna posveta glazbi iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, bendovima kao što su The Impression i The Coasters te muzičkim pravcima koje vežemo za razna američka podneblja poput New Orleansa, Chicaga i Kalifornije. No, Nick je dovoljno pametan da zna kako za uspjeh nije dovoljno pronaći dobar recept, a zatim ga uvijek iznova prepisivati. Dobitnoj formuli potrebno je davati uvijek nove elemente, a u ovom slučaju oni su, čini se, posuđeni iz pravilnika koji je pisao zloglasni i odnedavno pokojni Phil Spector.

Za ovaj obrat vjerojatno je zaslužan koproducent Paul Butler koji je studio napunio gostujućim glazbenicima, a pjesme poput “Place Names” ili kasnije “Very Blue” (na kojoj Nick zakoračuje u šlagerski teritorij kakvim caruje Richard Hawley) utapa u gudačima. Mnoge pjesme također upotpunjuju i pametno aranžirani muški prateći vokali koji u sjećanje prizivaju stare rhythm and blues uspješnice iz radionice Jerryja Leibera i Mikea Stollera poput, primjerice, “Down in Mexico”.

Album ne gubi na snazi ni u svojoj drugoj polovici kada se igra s mračnijim temama oduvijek prisutnim u bluzerskoj tradiciji kao što su ciganska prokletstva u “Silver Bracelet” ili pak inovativnijim fantazijama poput “Fugitive Lover” ispričane iz perspektive psihopata kojem je pobjegla seksualna robinja. Takvi narativi su svakako prisutni u  pjesmama iz bivših vremena kojima Waterhouse naginje u svom izričaju, ali današnja hipersenzibilna publika mogla bi možda doživjeti nelagodu kad sluša pjesmu o ljubavnim jadima jednog zlostavljača.

“Promenade Blue” nema slabog trenutka, a budući da nema pretjerano smisla svaku od pjesama analizirati, spomenimo još samo odličan singl “Medicine” i solidno zadžezirani instrumental “Proméne Bleu” po kojem ploča nosi ime. Riječ je o vrlo solidnom izdanju prepunom glazbe za ples i guštanje. Premda je album možda za dozu mračniji od prethodnih Waterhouseovih uradaka, u ovom slučaju mračniji sastojci igraju isključivo u njegovu korist.

Ocjena: 8/10

(Innovative Leisure, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X