Nikola Čuturilo ‘Priče iz depoa’ – povratak otpisanog

Nikola Čuturilo je patologiju vremešnog rokera pretvorio u svoj adut.

Nikola Čuturilo ‘Priče iz depoa’

Oni stariji sjećaju se Nikole Čuturila koji je zajedno s Vidojom Božinovićem Džindžerim 1985. godine postao dio novog gitarskog tandema Riblje čorbe. Te godine objavljen je album „Istina“ na kojem se nalazi klasik benda „Pogledaj dom svoj, anđele“ i to je ujedno bila uspješna ‘propusnica’ za nove članove benda kod publike nakon odlaska Momčila Bajagića Bajage. Čuturilo, tj. Čutura, kako su ga svi zvali od milja u Ribljoj čorbi se zadržao do 1988. s učešćem na četiri studijska albuma i pratećim turnejama.

„Priča o ljubavi obično ugnjavi“ bio je njegov posljednji album s bendom te 1988. godine, a kako je dobro poznato to je ujedno bio i posljednji album prije nego li je Bora Đorđević prigrlio nacionalizam u svom izričaju. Te iste 1988. Čuturilo je agilno krenuo sa solo karijerom objavivši album „9 lakih komada“, a iduće godine i album „Raskršće“, ali mu se zbog nadolazećeg rata 1991. gubi trag, kad je riječ o Hrvatskoj, time i njegovom albumu „Rekom ljubavi“ iz iste godine.

Od tada je objavio još četiri albuma, među njima i posljednji „Priče iz depoa“ krajem prošle godine koji je dobio i svoje fizičko izdanje. Za autora ovih redaka „Priče iz depoa“ su prvi susret s Čuturinom glazbom još od 1991. godine.

„Priče iz depoa“ je album stare škole rock and rolla, a tako je i sniman, uživo s bendom (ali bez publike) kako bi bila zabilježena ona energija i sinergija koju mogu imati samo takvi albumi. Možda čak malo i previše sirovo za današnje standarde produkcijskog peglanja, ali sirovi su i nadasve iskreni Čuturini tekstovi što kao cjelina definitivno ima šarma. Nikola Čuturilo nije samo roker u duši, već i na djelu, što svakako u ovom vremenu postaje rijetkost. Mogao bi se naći i prigovor na arhaičnost aranžmana, ali i iz toga zrači stav da postoje godine kad je ‘modernizacija’ glazbenika kontraproduktivna stvar i kad čovjek jednostavno mora biti i ostati to što jest, inače mu glazba gubi osobnost. Čuturilo, na sreću, svoju osobnost ne skriva u svih deset pjesama ovog albuma.

Naslovna „Ne“ i njen refren „Odjebi, ja ne bi“ u startu postavlja album na kolosijek slobodarskog duha i prkosa koji je usmjeren prema krojačima ljudskih sudbina u ovim našim mikrokozmosima. Na nju se nadovezuje „Je suis tres fatigue“ (Jako sam umoran) kojom poručuje da „đavola treba čekati na nogama“ dok traje „oseka uma i klima ludila“. Čuturilo u spomenutim pjesmama progovara dobro poznatim patronizirajućim rokerskim tonom, ali se i iz toga više iščitava njegova želja za borbom protiv učmalosti, a ne nepotrebno pametovanje vremešnog glazbenika.

S balkanskim kapitalizmom obračunava se u „Nosi se“ i tu u pravom trenutku osvježava zvučnu sliku uvođenjem puhača, kao što i očinski iskrena balada srednjeg tempa „Slušaj me sine“ potom također dolazi u pravom trenutku na albumu. Boogie „Lice ulice“ donosi kvalitativni pad možda upravo zbog šablonskog pristupa aranžmanu pjesme u kojoj se poletni, da ne kažem ‘veseli’ ritam sudara s gubitničkim narativom teksta, kao što je i „Brzi voz“ za koju se osjeća i prije nego počne da će ići u blues locomotion ritmu. No tu pjesmu ipak spašava dobra doza autoironije i u smislu prolaznosti života, primjerice kroz stih: „Možeš da se jebeš kad si mator i kad prođe vek“, ali i kroz komentar aktualne Godotovske situacije uzaludnog čekanja brzog vlaka (u Srbiji).

„Pakao“ pak donosi neobični rakurs iz bolničkog kreveta i time spada u bolja eskapistička rješenja na albumu i uz to nije balada kako bi se možda očekivalo. No Čuturilo je sačuvao čak tri balade u drugoj polovici albuma, ali važnije je reći da nije tim potezom udavio, već je istaknuo više lirične osobnosti i osebujnosti spram uvodnih poziva na prkos.

„Sanjam te“ sidri nostalgični pogled unatrag prema ljubavi koja se nikad nije ostvarila i koja zbog toga postaje sve veće breme kako vrijeme prolazi, dok „Ne brini“ nosi utjehu koja se lako može pripisati dojučerašnjem karantenskom trenutku ljudskog roda. Baladni triptih, ujedno i album, zatvara „More“ koja je ustvari razgovor sa smrću, a ne neka želja za turističkim brčkanjem i sunčanjem, što ostavlja finale u tmurnom ozračju, ali takva su i vremena, pa je zaključak da je Nikola Čuturilo uspio iznjedriti djelo koje zadire dublje od grebanja po površini.

Kao što je već prije kazano, ovo je album arhaičnih zvučnih klišeja koji pripadaju nekom drugom vremenu, no otvorena duša vremešnog rokera udahnula im je život potvrđujući ono staro pravilo da rock ima jedino smisla kad nosi stav i iskrene emocije bez obzira na godine. Autorski rad vrijedi dokle god je tako. Nikola Čuturilo je to dokazao ovim albumom.

Ocjena: 8/10

(Lampshade Media, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X