Zagrebački bend Nimbus, koji ovoga proljeća nije silazio s prvog mjesta “Cenera” na Stojedinici, ovih je dana izdao svoj prvi spot za aktualni singl “Ponekad”, u režiji Tomislava Brđanovića s Jadrankom Đokić u glavnoj ulozi.
Ti si glavni kreativni kotač u bendu, autorica si glazbe i tekstova, a k tome i pjevaš. Pišeš li sve sama ili bend sudjeluje u kreativnom procesu?
Kosa: Tekstove pišem sama i doživljavam ih kao osobnu komunikaciju s publikom koja ih sluša. Pošto izlaze iz mojih usta osjećala bih se čudno da nekog uvjeravam u nešto što nije istina, u nešto o čemu nemam pojma, što nisam napisala sama. To mi dođe na isto kao da slušam predsjednika države kako čita govor koji mu je netko drugi napisao. Što se tiče stvaralačkog procesa, to je zanimljivo, jer uvijek imam prvo tekst, a tek onda kombiniram melodiju i ritam. Nikad ne serviram dečkima gotov proizvod, nego im dam kostur pjesme i skupa radimo dalje. Mislim da je tako puno bolje raditi. Imaju predodžbu ’što je pjesnik htio reći’, ali svako od njih doživi tu istu pjesmu na svoj način i unese u nju nešto svoje. Interveniram jedino ako vidim da su skroz zabrazdili (smijeh). Za sad mi nitko od njih nije ponudio neku svoju glazbenu ideju, što ne znači da u budućnosti neće…
Sjećamo te se iz Ihthisa. Koji su još projekti u kojima si sudjelovala?
Kosa: Imala sam dosta demo bendova. U ono doba kad sam krenula pjevati, probe su bile na Mirogoju kod Marjana. Sjećam se kako bi se smijao svaki put kad bi me vidio s drugim bendom. On je imao ideju da će popisati sve bendove koji su ikad bili kod njega na probi. Da mi je sad doći do tog popisa, da vidim koliko sam točno bendova izmijenila (smijeh). Prvo istupanje u javnosti bilo je sa bendom B.P.O. Bili smo sudionici natjecanja demo bendova i svirali nekoliko puta u Kulušiću i na nekim open air koncertima. Kasnije sam osnovala cover band Pea, gdje sam pjevala obrade grunge bendova. Nakon toga sam pjevala u reggae-dub bendu Abrakha-dub-r, potom u Ihthisu, pa sam uletila u cover band Free Tibet, kao gošća. Trenutno, uz Nimbus, pjevam u etno zboru Čipkice. Zanimljivo je da smo gostovale Letu 3 na njihovom koncertu u Ciboni, zajedno s Lezborom.
Misliš li da kronično nedostaje ženskih vokala na domaćoj pop sceni? Koga bi izdvojila kao najbolju pjevačicu?
Kosa: Ja sam odrasla u svijetu muških vokala (smijeh). Rijetko koju pjevačicu sam slušala doma. To je zato što sam imala dojam da žene vrište, skviče, ispuštaju visokofrekventne tonove, a to je nešto što ja ne mogu provariti. No, s vremenom sam otkrila da ima jako dobrih ženskih vokala. Što se tiče domaće scene, nemam osjećaj da kronično fali ženskih vokala, ali da bi ih moglo biti više kvalitetnih – to svakako. Ja jako volim Tamaru Obrovac.
Znam da je pomalo deplasirano pitati za glazbene uzore, ali postoje li neki muzički autoriteti koji su baš izrazito utjecali na formiranje tvog glazbenog izričaja?
Kosa: Postoje glazbenici koje izuzetno cijenim, koje rado slušam, koji su živi primjer kako se volja, trud i rad isplate jer uz puno strpljenja sve dođe na svoje. U tom smislu mnogi su utjecali na mene. Ali u stvaralačkom smislu, nemam uzora. Glazba koja iz mene izlazi odraz je mene, onoga što mi paše, što se stapa s mojim tekstom. Ne pokušavam biti netko tko nisam. Recimo, obožavam kako pjeva Keenan iz Toola, ali ne pokušavam pjevati kao on. Žensko sam, ne? (smijeh) Dalje>>