Nekad Jadranka Stojaković. Danas Nina Romić. Preteča i dobra duša novog uzleta domaće kantautorske scene. Gdje je, što je, koliko je.
Osim Jadranke Stojaković i Joan Baez koje su najčešće spominjane prilikom detektiranja autorskom momenta Nine Romić, tko je još oblikovao tvoj alter?
Nina Romić: Zasigurno me oblikuje dosta sva glazba koju slušam, koju sam slušala i koju ću slušati… Ima tu i elektronike, trip hopa, gothic americane, ambijentalnog black metala, eksperimentale i psihodelije. Naravno, veliki dio zauzima kantautorska glazba. Na mene su dosta utjecali kantautori i bendovi poput Dylana, Waitsa, Smoga, Drakea, Patti Smith, Nico, Marisse Nadler, Entrancea, Izae, Jay Munlya, Woven Handa, Doorsa, Burzuma, Grailsa i Pink Floyda. Ima i nekih novih divnih autora, jako mi se sviđa što rade Chelsea Wolfe i Fleet Foxes.
Koliko je tebi glazba hobi u datom trenu i koliko si daleko od situacije kad bi eventualno od zbroja svih potencijalnih prihoda od svog rada mogla ostvariti neki pristojan dinar za pristojan srednjestrujaški rvacki život u ekvivalentu od cca 7000 kuna mjesečno. Kažu optimisti da je cca 6700 kuna netto prosječna plaća, iako znamo da je to šuplji rog, ajde neka je relevantan podatak… Pa možeš li puhnuti u taj rog?
Nina Romić: Glazba je moja velika ljubav i može se reći hobi i ne može mi osigurati sigurnost u smislu da živim od nje i da me prehranjuje, da mi otplaćuje stan i fakultet, plaća internetske račune i struju. Jako sam daleko od toga i radim nešto drugo što mi osigurava egzistenciju. Pokušavam raditi još i par poslova sa strane, i u silnom kupusu od obaveza nekako sve to uspijevam. No takvu situaciju gledam sa pozitivne strane jer je sve povezano uzročno posljedičnim slijedom, i da nije tako-tko zna gdje bi i tko bi sada bila. Danas je vrijeme sivo i nemam bogatog tatu koji uvijek nešto radi, niti stan naslijeđen od bake, moram biti realna i živjeti u tim okvirima. Ako si letargičan. Utopit ćeš se. Ono što me je vodilo u stvaranju glazbe su bile iskrene emocije, nikada novci ili tuđa priznanja. Mislim da su to krivi motivi da se kreneš baviti muzikom. Naravno da je lijepo kada radiš ono što voliš i da pritom možeš živjeti od toga. Kamo sreće da se svima nama to desi. Možda jednog dana.
Seciranje intime nije najlakše poslanje na svijetu, osobitu u društvu prijetvornih, glumatačkih i sličnih modaliteta istine i iskrenosti osobito prisutnih na rvackoj glazbenoj sceni. Koliko je proces pisanja pjesama u tvom slučaju auto-terapeutski, a koliko tek neuspješan pokušaj traženja izlaza od svih svojih emotivnih demona?
Nina Romić: Pa zapravo i ne pratim taj svijet ni scenu gdje vladaju takvi modaliteti istine, plitki stihovi i pretvaranje. Sretna sam jer se družim sa glazbenicima koji su daleko miljama od toga. Volim glazbu koja me pomiče iznutra i koju osjećam… Uglavnom, trudim se i na taj način sama pristupati svojem stvaranju. Imam više i manje uspješnih pjesama, kao i svatko. Dosta njih ima terapeutsku vrijednost, za mene, možda i za nekog drugoga. Mnogo stvari sam osvijestila kroz stihove koji su u mističnom trenutku stvaranja izašli kroz moja usta i prste. I desilo se da kada sam izrekla na taj način ono što me je mučilo bilo mi je lakše. Svi mi imamo demonske glasove u glavi katkad, ponekad su tihi i nečujni a nekada njihov glas buči sve dok ga ne izbaciš iz sebe. Ja to radim svojim pjesmama, netko se na drugi način nosi s time.
Što je i tko je bitan za određenje glazbene i privatne Nine Romić, sad kad si recimo emancipirana glazbenica s dva solo albuma za sobom?
Nina Romić: Sigurna sam da me određuje mnogo stvari koju sam spomenula u prethodnim pitanjima, od trenutaka i glazbe koju slušam, do ljudi koji me okružuju i mojih glazbenih suradnika sa kojima sviram sve ove godine, sa kojima rastem i učim i kojima sam zahvalna što su uz mene.
Petoljetka?
Nina Romić: Nemam prevelikih planova, samo svirati, učiti nove stvari i biti zadovoljna s onime što radim.