Nina Romić ‘Stablo’ – rođenje istinske domaće glazbene dive

‘Stablo’ kao da crpi ono najbolje iz davno minulih vudstokovskih vremena, podsjećajući čaš na opojno psihodelično melodiziranje Mamas & Papas i Jefferson Airplanea, a čas na intimističko uranjanje u nutrinu po uzoru na Joni Mitchell, a opet sve to kao da je snimano u duhu onog trenutka kad su Karlo Metikoš, Josipa Lisac i Ivica Krajač stvarali ‘Dnevnik jedne ljubavi’.

Nina Romić ‘Stablo’

U vrijeme dok su vinili vladali svijetom glazbe, tamo negdje do pojave MTV-ija stariji su učili nas mlađe o nepisanom pravilu trećeg albuma, tj. da je taj obično najbolji i da se od njega počinju brojati kvalitetne godine nekog glazbenika. Imalo je to smisla. Naglasak je bio na praksi i uhodavanju glazbenika kojima je i samima trebalo vremena da osjete kojim putem iz sebe izvući najbolje od inspiracije, kako dobiti svoj zvuk i kako sve to oblikovati u smislenu cjelinu. Ta stvar je bila učenje u hodu i ta nikad na papiru napisana špranca je koristila svima.

MTV je pak dugoročno ‘sjebao’ stvar, jer je bio isuviše moćna marketinška platforma za stvaranje čuda od debi albuma, što je naravno bila izvrsna stvar za industriju, a užas za glazbenike. No ‘mrkva’ je bio taj ‘uspjeh preko noći’ koji su neki postizali, dok su u stampedu zbog bremena debi albuma mnogi bili pregaženi i prije nego li su dobili priliku za razvoj. Koliko je ta politika dugoročno bila pogubna svjedoči današnja situacija u kojoj se već dobrani niz godina puno njih ravna po ‘indie pravilu’, odnosno da glazbu treba tražiti izvan industrije koja je od nje napravila dosadnu i plitku formu u kojoj se akteri pojavljuju i nestaju doslovce na način kako neki majstor-lutkar pritisne određeni gumb ili povuče određenu strunu. No i kad se kaže diskografska industrija, slika je naravno uopćena i fiksirana na dugogodišnje najveće igrače koji opet pod sobom imaju i one manje; polu-nezavisne koji uporno na nekom sporednom kolosijeku dugoročno stvaraju neku zvijezdu sutrašnjice.

Ta globalna priča se u dosta stvari preslikava i na naše hrvatske mikro-prilike. I kod nas svi oni koji žele ostati u diskografskom poslu su suočeni s time da nema više igranja na sigurno i da ako se želi osigurati kakva-takva budućnost treba rizikovati i kopati po nezavisnoj sceni u potrazi za imenima. Nina Romić je kad se stvari pogledaju iz sadašnje perspektive bila izvrsna akvizicija za Aquarius Records koji je na vrijeme jako ozbiljno shvatio tekst Aleksandra Dragaša koji je u trenutku kad nitko nije ni razmišljao da postoje neke hrvatske kantautorice na nekoliko strana u Jutarnjem listu predstavio potpuno nova (ženska) glazbena lica i prorekao da će neke od njih biti glazbene heroine budućnosti. U tom trenutku tako hrabro izaći van s takvom tvrdnjom svakako je rizik ‘stavljanja jaja na panj’, a eto iz te situacije je zasluženo izašao kao pobjednik. Jedan od rizika je mogao biti da je u toj tada spomenutoj Nini Romić mogao nakon takvog članka izvjetriti početnički polet kakav obično izvjetri pri prvim neuspjesima, no Dragaš je dobro procijenio njen žar.

Nina Romić definitivno je igračica na duge staze, koja nije nimalo (od samog početka bavljenja glazbom) raspoložena za uobičajene estradne sprinterske discipline. Ona je ona za koju vrijedi pravilo trećeg albuma spomenuto na početku. Trebalo joj je vremena za razvoj, kako kao autorice tako i kao glazbenice koja je od kantautorske forme samo s gitarom u rukama došla do benda sa stalnom postavom. A to s bendom se razvijalo i na drugom albumu „Ptice“, ali s uglavnom ‘posuđenim’ glazbenicima, a ne sa stalnom postavom.

Upravo objavljeni treći album „Stablo“ mjesto je gdje se sve susrelo kako treba: Nina je dovoljno iskusna u svakom pogledu, od rafiniranog i prepoznatljivog vokalnog izričaja, do autorskog potpisa, zatim kao glazbenica se istesala toliko da može biti vođa benda, a isti taj bend pustila je da ‘slobodno diše’ i ‘luduje’ da bi joj isti stostruko vratio u nadogradnji i inspiraciji kojoj se ne osjeća kraj na cijelom albumu.

„Stablo“ je uz to u većini svoje minutaže snimljen gotovo uživo u MM Centru (u sklopu zagrebačkog SC-a, op. a.), koji se pokazao kao jako dobar prostor za snimateljske zahvate nakon kvalitetnog prošlogodišnjeg albuma „Izlet“ Antenata. Zadovoljstvo je slušati neprestanu zvučnu komunikaciju između Nine, izvrsnog klaviriste, klavijaturiste i harmonikaša Frederica Lanza, bubnjara Petra Cvahte i basiste Ivice Antunovića koje je isto tako ‘organski’ prezentirao koproducent i snimatelj Mark Mrakovčić. „Stablo“ kao da crpi ono najbolje iz davno minulih vudstokovskih vremena, podsjećajući čaš na opojno psihodelično melodiziranje Mamas & Papas i Jefferson Airplanea, a čas na intimističko uranjanje u nutrinu po uzoru na Joni Mitchell, a opet sve to kao da je snimano u duhu onog trenutka kad su Karlo Metikoš, Josipa Lisac i Ivica Krajač stvarali „Dnevnik jedne ljubavi“.

„Savršeno običan dan“ je savršeni početak albuma – nešto kao logičan nastavak na jednako tako emotivno snažnu i poletnu pjesmu „Opet“ s prethodnog albuma. Paleta zvukovlja i stila širi se pjesmama „Vožnja“ i „Kraj mene“ da bi „Obod šešira“ bio sljedeće snažno sidrište. I taman kad s „Biciklom“ počne prilagodba na ‘sigurnu vožnju’, pred ušima lepezasto eksplodira „Možda“ – kao da je u pitanju neka zaboravljena himna buntovne generacije šezdesetosmaša. „Stablo“ nakon toga kao naslovna pjesma u sebi pak sadrži toliko različitih elemenata da je pravo čudo kako je sve to spojeno u lijepu logičnu cjelinu s definitivno najpamtljivijim refrenom na albumu, a pjesma zahvaljujući harmonici malo vuče na Istru, malo na Međimurje, dok klavir pak ‘bezobrazno divlja’ u nekom svom jazz obrascu – teško je nakon te pjesme ne disati ‘bez uzdaha’. „Dječakova pjesma“ je pak novi pomak igranja na granici forme nečega što može biti i dječja uspavanka, ali do trenutka ‘sleđivanja’ na Ninino posezanje u dimenziju prijetećeg i omamljujućeg alta. Tradicionalna „Vuprem oči“ do sada je najbolja bila u izvedbi Cinkuša, no nakon Ninine izvedbe to svakako ostaje dvojbena tema za budućnost. Kako je „Savršeno običan dan“ savršeno otvaranje, tako je jednako takvo zatvaranje albuma pjesma „Osmijeh kao porculan“ koja još jednom podcrtava da je ‘vrijeme letenja’ i da je Nina ona koja se odvažila to napraviti na pravi način i od te misli se teško odvojiti dok se pjesma na kraju gubi u kakofoniji za kojom je njen bend toliko puta posegnuo na ovom albumu, svjesno provocirajući i neke jazz okvire.

I još ako se uz sve uzme u obzir Ninin angažman u izvrsnom zagrebačko-labinskom projektu Pridjevi koji je nešto potpuno drugačije od onoga što se od nje moglo očekivati, nameće se zaključak kako je riječ o glazbenici koja je vitalno stasala u jednu od najzanimljivijih i najpotentnijih trenutno na našoj sceni. „Stablo“ je album koji može promijeniti dosta toga u korist nove scene koja već godina ključa mimo ustajale srednje struje. Stvari su došle do te faze da više ne morate biti ni promućurni radijski urednik da to shvatite. I običan aparatčik može osjetiti poboljšanje u programskoj shemi ako pusti u eter nešto s ovog albuma, ili pak to uvrsti u ustaljeni Massimo-Valjak-Belan format. Jednostavno ovako izvrstan album s izvrsnom pjevačicom i autoricom uistinu zaslužuje biti popularan. U njemu jednako mogu uživati i kćerke, i majke, i bake. I vrijeme za to je sad.

Ocjena: 10/10

(Aquarius Records, 2014.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X