Nisu krivi ni Buba ni Jala, već klika koja bi krala

Na prošlotjedni tekst o situaciji unutar Billboardove liste 25 najslušanijih pjesama u Hrvatskoj (Croatia Songs, sekcija Hits of The World) gdje je s čak osam pjesama zastupljen bosanskohercegovački tandem Jala Brat i Buba Corelli, javilo se dosta njih s komentarima na Facebooku.

Billboard Croatia Songs svaki tjedan donosi tol listu 25 najslušanijih pjesama u Hrvatskoj

Jedan od njih je donosio sljedeću dilemu: „Ovdje se javlja pitanje: Je li problem što je ova muzika šrot i što sad napokon imamo zoran prikaz srozavanja standarda, koliko kod Porini, HGU-ovi i formatirane stanice ne željele priznati, ili što ta muzika nije iz Hrvatske? Koliko znam Zorana, vjerujem da mu je samo prvo problem.“
Odgovorit ću ovako: Smatram da je veći problem ovo drugo, a to je „što ta muzika nije iz Hrvatske“.

>> Billboard Croatia Songs: kraljevstvo Jale Brata i Bube Corellija

Prvo je samo djelomično problem, ako uopće jest problem. Naime, Jala Brat i Buba Corelli su unutar modernih trap, tj. hip-hop i pop gabarita. Cijela Billboardova Croatia Songs lista je takva. Dominira moderni hip-hop i pop. Nema folka. Nema dileme oko toga.

Taj hip-hop i pop dolaze iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Ni tu nema dileme.

Je li to „šrot“, kako sugerira pitanje? Definitivno je to bolje od domaćih pop proizvoda koji to nekad jesu, a nekad nisu. Više su pop Jala i Buba nego Mia Dimšić, Domenica, Albina i slični. Masovni ukus to jasno pokazuje.

Drugi je par rukava što dosta radijskih urednika i vlasnika takvih medija nije još shvatila što će im privući slušatelje. Eto, nek’ samo emitiraju Billboard Croatia Songs bez brige i pameti kojim god redoslijedom žele i imat će slušaniji termin, nego da tako puste neki domaći chart.

Zašto je tako?

Evo jednog primjera. Povodom istog spomenutog prijašnjeg teksta mi se čak javio u poruci i jedan djelatnik Hrvatske glazbene unije (HGU), kojeg ovdje neću imenovati (podaci poznati redakciji) koji mi je počeo tumačiti kako Gršina „Mamba“ nije radijski singl. Istome djelatniku mogu samo i ovdje poručiti: Dobrodošli u 21. stoljeće, jer publika određuje što je singl, a ne arhaična praksa iz 20. stoljeća. Dakle, Gršina „Mamba“ jest itekako radijski singl ovog vremena. „Guilty Pleasure“ Mie Dimšić to nije. A ne suprotno, kako se stalno i uzalud forsira narativ u kreiranju zvučne slike u Hrvata koja ne počiva na činjenicama.

I tu dolazimo do ovog drugog pitanja što ta uspješna glazba (izuzev Grše) nije iz Hrvatske. Čak je manje bitno i to što su pojedinci iz HGU-a pogubljeni u vremenu i prostoru, jer ne shvaćaju formu hita za treću deceniju 21. stoljeća, već (valjda) traže formule iz osamdesetih godina 20. stoljeća. Problem je što ti i takvi imaju previše utjecaja koji je opreka onom najzdravijem, tržišnom modelu kaljenja talenata u zvijezde. Tu je Hrvatska evidentno iza Regije, bar kad je riječ o pop glazbi u pravom smislu te kratice koja označava termin „popularna glazba“.

Dakle, sve ove godine provedene u tržišnim uvjetima, po pitanju glazbe se ponašalo u najmanju ruku ‘sjevernokorejski’ – protekcionistički. Radio se bauk od istoka, ali se nije radilo na alternativi, a ljudi, tj. konzumenti, trebaju glazbu uvijek. U tržišnim uvjetima se mora sve pustiti bez zadrške. Da je tako, onda bi imali i domaće glazbenike koji tako razmišljaju i prilagođavaju se. Potpuno je nevažno bi li hrvatski glazbenici radili glazbu kao npr. Jala Brat, ili nešto sasvim drugačije što bi imalo širu prođu. Hrvatska glazba je imala sasvim dobar ugled u socijalizmu u Jugoslaviji, ali je paradoks da se tada u tom istom socijalizmu promišljala tržišno, a otkad smo u tržišnim uvjetima došlo se do toga da se razmišlja protekcijski, tj. socijalistički.

Radila se godinama ta medvjeđa usluga domaćoj glazbi, dok se paralelno od istoka radilo zabranjeno voće (a zabranjeno voće je ‘osuđeno’ na tržište, time, dugoročno, i na pobjedu).

Medijski gledano radile su se dvije paralelne, ujedno kardinalne, greške. Prva je da domaće radio postaje nisu imale sluha za emitiranje glazbe iz regije (bio to pop, rock, ili bilo što drugo) čime su od glazbe razumljive uhu domaćeg slušatelja  načinile egzotiku i time joj podigle vrijednost, a sve da bi zaštitili domaću hrvatsku  glazbu.

Domaća glazba se ne štiti na taj način, već, dokazano, ubija, jer kad se iz formule onog što se nudi makne konkurencija, kvaliteta neminovno pada. Tu grešku pak ne rade susjedne zemlje istog govornog područja – u njihovim eterima je hrvatska glazba itekako prisutna, tj. konkurentna i zato puno hrvatskih muzičara tamo i ima podlogu za nastupe, nekad i na najvećim festivalskim događajima, često i kao headlineri.

Svi osim Hrvatske rade na nekom (ne dogovorenom, već tržišnom) reciprocitetu. Hrvatski eteri pak zakidaju svoju publiku za glazbene aktualnosti iz regije. I to na jezicima koji se razumiju bez prevoditelja. Dakle, da se u Hrvatskoj bez problema može čuti sve što je zastupljeno na Billboardu  u određenom intenzitetu u televizijskim i radijskim eterima, definitivno je da bi slika unutar Croatia Songs, tj. onoga što se sluša u Hrvatskoj, bila normaliziranija jer ne bi postojala tolika potreba da se ‘gasi neutaživa hrvatska žeđ za Jalom i Bubom“ na streaming servisima.

To što je moderni regionalni hip-hop prešutno nepoželjan u hrvatskim eterima, dakle djelomično zabranjen, čini ga izuzetno popularnim, kao što su na koncu i sve zabrane koje se tiču umjetnosti uvijek bile i ostale kontraproduktivne.

Uz sve, čak i kad se nađe netko domaći, poput spomenutog Grše, izostaje domaća podrška unutar klasičnih formata – jer ako je i do mene iz jednog HGU-a došlo da „Mamba“ nije radijski singl , onda je valjda došlo i do onih na radijima od kojih će neki i poslušati takav nonsens u smislu što je singl, a što nije, a u ovom slučaju je „Mamba“ provjereni hit, tj. singl koji se potpuno ostvario.

To je ta situacija koja govori o tome da netko koga se ne bi trebalo pitati ništa sugerira takve stvari, i gdje štošta proizlazi iz načina funkcioniranja u kojim dirigiraju okoštale klanovske strukture koje parazitiraju od tantijema po unaprijed dogovorenom sistemu kvota. Pogađate, za funkcioniranje takvog modela tržište je suvišno. Tržište je prijetnja. Bilo kakva kompetencija je prijetnja. Kao i svaki newcommer koji dolazi iz neke autsajderske priče, bio on čak i uspješan mimo klanovskih mehanizama zaštite onih koji su u njima. Pogađate opet? Netko poput Grše.

Vidite li sad možda malo bolje u čemu je problem?

Upravo taj da mediokriteti iz sjene, često upitno uspješnih ili neuspješnih karijera, zbog vlastitih interesa namjerno onemogućavaju tržišni model i zdravu konkurenciju na sceni, iz razloga što bi ih uspješniji i talentiraniji mogli izgurati iz pozicije dugogodišnje skupljanja glazbenog vrhnja. Njima je savršeno nebitno kako tržište reagira (tj. ne reagira) na njihovu produkciju koja se ne validira u zdravim uvjetima kompetencije, već po sistemu međusobnog pogodovanja.

Uostalom, i ovaj portal se otkad postoji već 11 godina bavi segmentom hrvatske glazbe kojeg mi interno u svojim redovima još nazivamo „nevidljivom scenom“ upravo zbog toga jer se, gotovo sustavno, marginalizirala i marginalizira. A razlog je i tu poznat. Najviše zbog toga što bi uspjeh te scene mogao ugroziti nečiju financijsku korist.

Ako se pitate, čiju? Pa, onih koji je imaju cijelo vrijeme i koji su od (favorizirane) hrvatske glazbe svojim potezima uspjeli napraviti takvu kašu da je za doručak potamane Jala Brat i Buba Corelli. I ne, tu nije pitanje koliko su Jala i Buba loši, već koliko je loše sve što su potukli u tržišnoj igri. A to loše se uporno predstavlja najpotentnijim što ova zemlja ima.

Saznajte više – HGU je poslala odgovor portalu na ovaj tekst: Odgovor HGU-a portalu Ravno do dna

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X