Film Caryja Jojija Fukunage definitivno zatvara Craigov ciklus i svakako postavlja mnogo pitanja o tome u kojem će se točno obliku James Bond vratiti, kao što nas obavještava natpis na kraju odjavne špice.
S 25. izdanjem franšize o Jamesu Bondu, filmom “No Time To Die” redatelja Caryja Jojija Fukunage, svoje dane u službi njenog Veličanstva konačno je priveo kraju Daniel Craig, šesti glumac koji je utjelovio najvećeg fiktivnog gospodina i pustolova s filmskog platna unazad zadnjih pola stoljeća. Sada kad je i to poglavlje završeno, logično je da se postavljaju pitanja o mjestu Craigove ere u povijesti franšize, premda je poznato da već duže vrijeme prevladava stav kako je po pitanju samog glumca kao i prosječne kvalitete njegovih filmova u serijalu riječ o jednom od najboljih utjelovljenja slavnog komandanta kodnog imena 007.
Po pitanju karizme uopće je teško naći osobu koja bi se mogla mjeriti sa Seanom Conneryjem, prvim i za mnoge jedinim pravim Bondom, tu ne bi trebalo biti diskusije. Rogeru Mooreu i dalje ostaje titula glumca koji je ulogu najviše puta odigrao u službenim nastavcima serijala, iako je po tom pitanju izjednačen s Conneryjem ako ubrojimo film “Never Say Never Again” iz 1983. koji se nalazi izvan kanona tvrtke Eon Productions. Pierce Brosnan imao je sve kvalitete vrhunskog Bonda, ali filmovi u kojima ga je on tumačio, uz iznimku prvog, “Golden Eye” (1995), ubrajaju se među ispodprosječne uratke serijala. Georgea Lazenbyja, kao i Timothyja Daltona, s jednim, odnosno dva pojavljivanja, prije bismo mogli proglasiti slučajnim Bondovima nego ozbiljnije govoriti o njihovoj ostavštini.
S Danielom Craigom dolaze i neke bitne promjene u odnosu na filmove njegovih prethodnika. Njegovih pet filmova, počevši s “Casino Royale” iz 2006. (koji se danas smatra jednim od najboljih, ako ne i najboljim izdankom cjelokupne franšize) ozbiljniji su i ozračjem nešto mračniji od prethodnih izdanja, a njihov protagonist, po prvi put gotovo arijevski plav, s jedne je strane fizički impozantan stroj za ubijanje dok istovremeno pokazuje i razinu ljudskosti koju prethodno nije dostizao. Ovaj Bond dvoji o svojim postupcima, bori se s vlastitim demonima prošlosti, pa čak se i – dvaput! – ozbiljno zaljubljuje. Ovakvi drastični zahvati u odnosu na tradiciju osigurali su Craigovom Bondu mnogo ljubavi, iako su dio publike nedvojbeno i odbili.
Posljednjih pet filmova u odnosu na prijašnje nastavke serijala presudno se razlikuju po još jednom krucijalnom pitanju. Dok su prethodna izdanja bila svojevrsne vinjete koje možete gledati bez reda, kako vam dođu pod ruku, Craigovi filmovi imaju svoj početak i kraj te se radnjom u velikoj mjeri naslanjaju jedan na drugi te ih stoga promatramo kao zaokruženu cjelinu. Određena poglavlja bolja su od drugih, pa tako osim spomenutog “Casino Royale” i spektakularni “Skyfall” (2012) nadmašuje nepamtljivi “Quantum of Solace” (2008) i karikaturalni “Spectre” (2015). Posljednji nastavak, pak, pada negdje na područje jednake udaljenosti između ova dva ešalona.
Prva otegotna okolnost jest činjenica da se radnjom suviše naslanja na slabijeg prethodnika, pa tako iz njega prenosi i negativca Blofelda (Christoph Waltz) i njegovu terorističku organizaciju Spectre koja svojom crtićkom zločestoćom kroz cijelu franšizu obitava debelo u teritoriju farse. Osim njih, tu je i Madeleine Swann (Léa Seydoux), Bondova druga velika ljubav nakon fatalne Vesper Lynd koja je emocionalno obilježila sve uratke s Craigom u glavnoj ulozi. Loša je to odluka scenarističkog tima koji čine Cary Joji Fukunaga (ujedno i prvi Amerikanac u povijesti franšize kojemu je povjerena režija jednog od nastavaka), veterani Neal Purvis i Robert Wade, te komičarka Phoebe Waller-Bridge najpoznatija po stvaranju urnebesne humorističke serije “Fleabag” koja je ujedno gotovo sigurna zaslužna i za nekoliko otkačenih šala u filmu koje će vas sigurno natjerati da se nasmijete naglas.
Uključivanje Spectrea u priču dovest će tako do blesave i nadrealne scene Bondovog sudjelovanja na Blofeldovoj rođendanskoj zabavi na Kubi u koju se slavljenik uključuje putem bioničkog oka, no ova će šašava epizoda ujedno dovesti i do najuzbudljivije akcijske scene u cijelom filmu u kojoj se Bondu pridužuje mlada agentica Paloma koju tumači sjajna Ana de Armas (publici poznata iz nedavnog nastavka “Blade Runnera” u režiji Denisa Villeneuvea) s kojom Craig u kratkoj sceni uspijeva razviti mnogo više kemije nego sa Seydoux koja tumači njegovu veliku ljubav. Slabašan je i oskarovac Rami Malek kao glavni negativac Lyutsifer Safin, terorist na osvetničkoj misiji koja uključuje uništenje velikog dijela čovječanstva putem nanobota koji napadaju određenu DNA.
Ruku na srce, ovaj zaplet zvuči blesavije na papiru nego na filmu. Jedan je od najvećih uspjeha Fukunaginog filma taj što mu unatoč suludog scenarija ipak možemo dovoljno vjerovati da bi na koncu putovanja postigli dovoljan emocionalni kapital potreban za njegovo veliko finale. Drugi je uspjeh svakako onaj montažera Elliota Grahama i Toma Crossa koji su uspjeli od najdužeg nastavka u povijesti čije trajanje doseže gotovo tri sata napraviti tečnu cjelinu koja će nam tek u vrlo rijetkim trenucima dopustiti da osjetimo njezin zastrašujući temporalni raspon. Fukunaga, koji je redateljsku ulogu preuzeo od izvorno odabranog oskarovca Dannyja Boylea, a u svojoj biografiji bilježi kritičke (“Beast of No Nation“), kao i komercijalne uspjehe na filmskom platnu i televiziji (prva sezona “True Detective“) , vješto se pak poigrava s tradicijom starijih filmova o Bondu, kao i onih recentnih kada, poput Sama Mendesa u “Spectre”, režira dugačku i uzbudljivu scenu snimljenu u jednom neprekinutom kadru.
Već i prije Craigovog konačnog umirovljenja, a potaknuti možda i glumčevim ranijim izjavama da bi radije prerezao vene nego još jednom glumio agenta 007, počelo se postavljati pitanje o njegovom nasljedniku. Bi li to možda trebao biti glumac druge rase (Idris Elba ostat će, kako se nažalost čini, nedosanjanim snom) ili možda žena? “No Time To Die” daje nam uvid u to kako bi takav scenarij mogao potencijalno izgledati uvođenjem lika agentice Nomi (Lashana Lynch) koja nasljeđuje Bondov “serijski broj” nakon što on napusti službu. Ovaj lik mogao je ostati u obliku teoretskog što-bi-bilo-kad-bi-bilo ispitivanja, no Lynch je igra s toliko šarma i ljudskosti da je moramo ubrojiti među svijetle točke filma.
“No Time To Die” definitivno zatvara Craigov ciklus i postavlja mnogo pitanja o tome u kojem će se obliku Bond vratiti kao što nas obavještava natpis na kraju odjavne špice. Hoće li se ponovno više posvetiti prpošnoj razbibrizi ili još više ustrajati na psihološkoj i inoj razradi likova i priče? Mogućnosti su brojne, mnoge od njih golicaju maštu i svakako će biti uzbudljivo otkriti za koji su se put producentica Barbara Broccoli i njezin tim odlučili. Dotad ćemo, pak, Craigovu eru pamtiti kao svojevrsno razdoblje preporoda franšize, a samog glumca kao najljudskijeg Bonda kojeg smo imali priliku upoznati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
