O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku? Do odgovora na to pitanje pokušat ćemo doći kroz niz sasvim neformalnih razgovora o njegovim filmovima. Dogurali smo tako i do četvrtog razgovora, onoga o filmu “Clockwork Orange”, pa pričamo o ultranasilju, mlijeku i Beethovenu.
Ivan Grobenski: Dojma sam da se “Paklena naranča” često nalazi prvi vrhu popularnosti filmova Stanleya Kubricka, pogotovo kod onih koji inače i nisu pretjerani fanovi redatelja o kojem već tjednima raspravljamo. Iako je estetika filma neupitna i zanimljivo zavodljiva, osobno ga ne bih izdvojio kao ‘svog najdražeg Kubricka’. Zanima me zapravo kako “Paklena naranča” kotira na nekakvoj tvojoj Kubrick top listi i čemu bi pripisao njegovu popularnost među publikom, pogotovo onom mlađom? Je li to zato što ljudi jednostavno vole nasilje ili su razlozi zakopani u dubljoj psihologiji?
Ivan Laić: Moram priznati da je “A Clockwork Orange” ostavio izražen dojam na mene kad sam ga prvi put gledao kao klinac. Vizualno, riječ je o nevjerojatno efektnom filmu, od mračne vizije distopijske budućnosti, preko kostima bande koja ispija drogirano mlijeko, do njihovog suludog slenga baziranog na slavenskim jezicima i cockney rimama, pa do ultranasilja koje vrše u noćnim satima. Isto tako, film je ušao u sve kanone popularne kulture i njegove scene jednako su prisutne poput onih iz “Odiseje” o kojima smo pričali prošli tjedan ili pak iz “The Shininga” u razgovoru koji nas čeka uskoro. Sa svim tim stvarima na umu, moram priznati da kad sam ga lani ponovno po tko zna koji put gledao i u odnosu na veći dio Kubrickovog opusa, moram se složiti s tobom i izjaviti da je na osobnoj razini nekako manje djelovao nego njegovi drugi naslovi. Mislim da zbog silne vizualne upečatljivosti odaje dojam da je u pitanju “pametniji” film od onog koji zapravo gledamo.
Ivan Grobenski: Upravo to, isti je dojam iz istih razloga film ostavio i na mene kad sam ga prvi puta gledao u srednjoj školi, slično kao što me se onomad dojmio Holden iz Lovca u žitu u prvom srednje kad smo baš tu knjigu imali za lektiru, a na koju me iz nekog razloga, u ponovnom gledanju podsjetila “Paklena naranča” i Alexov lik. Ne bi bilo pravedno reći da film nije ‘pametan’ i to prije svega vizualno ili da se ne bavi zanimljivim temama poput psihologije, sociologije, morala, eksperimentalne bihevioralne terapije i njezinom potencijalno opasnom ulogom kao oružje u rukama distopijske totalitarističke države, no čini mi se da je Kubrick u ovom filmu najekspkicitniji i najplošniji u svojim namjerama i da nam ne ostavlja toliko prostora za razne slobodne interpretacije kao u filmovima koji su prethodili “Paklenoj naranči”. No, ima drugi dojam koji sam dobio ponovno gledajući film, a koji je u davnim srednjoškolskim danima izostao – iz razloga koje ne mogu potpuno shvatiti, film mi se činio kao da gledam kazališnu predstavu ili, točnije, kao da gledam ono što vidim in my minds eye kad čitam Shakespearea i moj ga mozak iz svoje suvremene iskustvene perspektive u glavi translatira u neko današnje vrijeme.
Ivan Laić: Film je izrazito teatralan, ali smatram da mu je to iskupljujuća osobina. Kao što sam spomenuo, kostimi, jezik i ponašanje antijunaka jednostavno iziskuju odmak od gledatelja. Iskreno, nisam velik fan istoimenoga romana Anthonyja Burgessa koji je Kubricku poslužio kao predložak za film, odnosno smatram da je od same priče bitnija redateljeva nepogrešiva vizija u prikazivanju te radnje gledatelju. Dakle, u nekoj neodređenoj budućnosti (britansko) društvo je pretvoreno u naoko paradoksalnu totalitarističku demokraciju u kojoj se vlasti očito smjenjuju, ali represivni aparat djeluje konstantno kao u nekoj diktaturi. Opet paradoksalno, unatoč toj činjenici kriminal je, čini se, nesputan i bande poput Alexove vode međusobne ratove i teroriziraju puk, tako da se nitko unatoč državnoj represiji ne može osjećati sigurno. Čini se kao da je na djelu najgore od svih svjetova. Nakon “Odiseje” koju smo proglasili izrazito optimističnom, čini se da je Kubrick svoj sljedeći film pronašao na drugom polu, onome bezizlaznog pesimizma.
Ivan Grobenski: “Paklena naranča” je možda najviše od svih Kubrickovih filmova film u kojem je cjelokupna estetika na prvom mjestu i gotovo da postane samoj sebi dovoljna. Osobno, da je film još i više odmaknut od tekstualnog predloška ili da se čak, s predloškom ili bez, sastoji samo od sukcesivnih scena u kojem banda baulja uokolo, razbija i siluje, a onda visi u Korova Milk Baru, film bi mi bio jednako privlačan i gledljiv kao što je i ovakav kakav je. Ako je Odiseja savršeno spojila estetiku i filozofiju, “Paklena naranča” je u tom smislu larpurlartistički film, a Kubrick je rijetko spretan redatelj koji nam može servirati gotovo besmisleni, ali koji izgleda dovoljno prokleto dobro da ga gledamo ili da zaradi status klasika. Već smo nekoliko puta spomenuli da je Kubrick volio pomicati granice i ispitivati što je dozvoljeno na filmskom platnu, a ovaj mi se film u svom povijesnom kontekstu čini kao ultimativno preispitivanje tih granica. Uostalom, bio je i cenzuriran pa čak i zabranjivan, a i sam Burgess baš nije bio potpuno oduševljen Kubrickovom ekranizacijom. Iako Burgess tvrdi da je to prvenstveno zato što je izostalo završno poglavlje knjige, mislim da bi to moglo biti i zato jer je Kubrick ovoga puta zaista dao prednost vlastitom iživljavanju nad publikom i onim za što je sposoban postići na ekranu. Ono što mi je još zanimljivo je Beethoven, uloga 9. simfonije u filmu i ideja glazbe kao sredstva mučenja. Koja su tvoja razmišljanja o tome?
Ivan Laić: Unatoč svojoj divljoj (dionizijskoj) prirodi, Alex (Malcolm McDowell doslovno u ulozi života) ima istančan ukus. Za razliku od svojih droogova, roditelja i ljudi u čije domove upada (a koji su puni nekakve “moderne” hiperseksualizirane umjetnosti), on štuje glazbu, a povrh svega Ludwiga Vana. “Deveta” postaje svojevrsnim simbolom njegovog dionizijskog bića, onoga što korektivni sustav države pokušava izbrisati iz njega kad ga nakon uhićenja podvrgava tretmanu Ludovico (opet u imenu veza s Beethovenom). To je soundtrack tretmana u kojem mu se prikazuju svi oblici ljudske nastranosti i zlobe kojoj je i sam sklon, a koji će mu u budućnosti prouzrokovati mučninu ako samo i pomisli na njih. To “izlječenje” je zapravo kastracija, odstranjenje njegove prirode, a vrhunac te kastracije je ilustriran njegovim nepodnošenjem Beethovena čija skladba simbolizira najveće uspone ljudskog duha. Dakle, nije u pitanju mučenje glazbom kao takvom, već poniženjem što on tu glazbu više ne može slušati. Odnosno ne može uživati u ljudskome kad su iz njega zvjerski odstranili zvjersko.
Ivan Grobenski: Da, i upravo je to možda i najpametniji trenutak ovog filma i nešto što se može povezati s njegovim naslovom. U svakom slučaju, već će film o kojem ćemo sljedeće razgovarati biti potpuno drugačiji izazov, miljama daleko od “Paklene naranče”. Veselim se!
Ivan Laić: Ako smijem još dodati, kad Alexa napokon vidimo izliječenog od “izlječenja” (“Eggy-Weggs! I would like to… Smash’em!”), kad vidimo da će ponovno biti iskorišten u političke svrhe kao žrtva lošeg korekcijskog programa vlasti, njega više ništa ne sputava, prepušta se vizijama seksa i ultranasilja i Beethoven trešti iz sve snage, a gledatelj napokon može odahnuti jer je “junaku” vraćena njegova nepodnošljiva zvjerska priroda i još jednom se, kao što je često slučaj s Kubrickom, pitamo: zašto smo to uopće htjeli? Na čijoj je redatelj strani? Na čijoj smo mi strani? Čije strane uopće postoje? O čemu uopće pričamo… kad pričamo o Kubricku?
Saznajte više:
O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku i je li ‘2001: A Space Odyssey’ najbolji film svih vremena
‘Dr. Strangelove’ ili kako smo se naučili prestati opterećivati i jednostavno voljeti Kubricka
O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku: ‘Lolita’ i likovi bez šešira
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
