Nacionalna glazbena nagrada Porin u 23 godine postojanja još uvijek nije preboljela dječje bolesti. Kontroverze koje oko ove glazbene nagrade ne prestaju, pokušale su se raspraviti u sinoćnjoj tribini u Vintage Industrial Baru. Sudionici već četvrte po redu tribine u sklopu programa Good Vibrations žustro su sinoć polemizirali pred oskudnom publikom sastavljenom od tridesetak znatiželjnika i ponekog glazbenika koji su došli podržati ideju da se o problemima u Porinu treba raspravljati.
A da je nacionalna glazbena nagrada puna problema, uopće nije potrebno specijalno naglašavati. Protežu se u raskošnoj lepezi od problematičnih kategorija nominacija, preko organizacijskog ustrojstva nagrade, do glasačkog tijela, te još mnogobrojnih koje moderator okruglog stola Dubravko Jagatić nije uspio ni nabrojati, rekavši da bi to oduzelo previše vremena. Na samom je početku umjesto toga pročitao tekst o povijesti Porina kao povijesti nepravde i kaosa, što je bio dobar povod za predstavljanje gostiju.
Odmah na početku, hladan tuš; jedini je predstavnik glavnog tijela nagrade, član Upravnog odbora Porina i producent Srđan Sekulović Skansi iz nekog razloga otkazao dolazak, te je umjesto njega govorio Petar Beluhan iz Mayalesa, vlasnik nekoliko kipića. Uz njega, polemizirali su još Bojan Mušćet, glazbeni kritičar i novinar, jedan od osnivača ove nagrade sa samih početaka, prije nego što je iz diskografske prerasla u nacionalnu strukovnu nagradu, zatim glazbenica i dobitnica Porina za najbolju žensku izvedbu Sara Renar, te novinarka i književnica Antonela Marušić.
Smisao održavanja tribine o smislu postojanja nagrade, koja je kao tijelo toliko nezainteresirano za ikakve promjene da ga uopće ne zanima činjenica da se o njemu na sceni vode nekakve rasprave, već je samim izostankom njenog predstavnika doveden u pitanje i prije samog početka održavanja tribine pod nazivom “Je li Porin doista toliko loš da ga treba ukinuti?”. Jer, osim nekolicine novinara koji su prisustvovali sinoćnjoj polemici i koji će o tome izvijestiti javnost u svojim mahom marginaliziranim medijima, nitko koga se ovo pitanje doista tiče nije prisustvovao. A osim članova Upravnog odbora Porina, oni kojih se to tiče predstavnici su javne televizije koja je, uz Hrvatsko društvo skladatelja, jedna od osnivača nagrade koja svoje raskošno producirano uprizorenje svake godine ima upravo u eteru HRT-a.
Na samo početku Jagatić je otvorio raspravu o tome zašto se problemi u Porinu ne uspijevaju premostiti već pune 23 godine, te se uz one koji su klasično vezani uz početke svakog velikog projekta, uporno svake godine nižu novi i novi. Bojan Mušćet, kao najinformiraniji sugovornik upravo po pitanju organizacije, zaključio je kako je stvar u neprestanoj izmjeni setova organizacije pri čemu se događa da se ne stigne učiti na starim iskustvima i mijenjati ih nabolje, nego se s novim ljudima greške naprosto perpetuiraju. Ustvrdio je i da Porinu nedostaje rezolutan i unison stav o tome kome je ta nagrada zapravo namijenjena, jesu li to sami glazbenici kojima bi ta nagrada trebala biti kruna njihova rada, ili je to publika čijem se masovnom ukusu nagrada prilagođava. Zaključio je kako nažalost ispada da je Porin jednokratna godišnja manifestacija za narod, umjesto mjerilo kvalitete glazbenih sadržaja na sceni. Dodao je kako je njegov odgovor na naslovno pitanje tribine odlučno NE ukidanju Porina.
Antonela Marušić, ogorčena što se na tribini nije zatekao nijedan akter iz upravnog odbora nagrade, oštro je ustvrdila kako uopće nije u pitanju nikakva nacionalna strukovna nagrada, već hrpa partikularnih interesa. Dodala je kako se prema glazbenoj sceni koju, osim muzičara, čine i promotori i novinari i glazbeni kritičari, postavljaju iz pozicije diktatora koji bahato poput grofova sjede u svojim grofovijama i uopće ih se ne tiče što tamo neki imaju nekakvo kritičko mišljenje o njima i njihovom tretmanu, i ove nagrade i onih zbog koje ta nagrada uopće postoji. Poentirala je kako se zapravo nemamo što čuditi ni tom ponašanju, ni samom kaosu u toj nagradi, jer je Porin zapravo Hrvatska u malom, u kojoj nam se svakodnevno poručuje: ako ti se ne sviđa ovdje, gubi se.
Sara Renar, mlada i vrlo uspješna glazbenica, opisala je svoja iskustva sa samog Porina, dodavši kako je način na koji je sama manifestacija organizirana, kao i svi problemi koji se pritom pojavljuju, zapravo nebitna, jer su bitni suštinski problemi spomenuti na početku. Zaključila je i kako je takvo postupanje s javnim novcem, onim prireznim kojim mi građani punimo državnu kasu koja se onda prazni i na Porin, zapravo vrlo netransparentna svinjarija. Dodala je i kako se boji da su mnogi od spomenutih problema zapravo nerješive naravi, jer glazba nije sport i nema objektivnih kriterija i pravila za natjecanje, te kako je u takvoj konstelaciji naprosto nemoguće izbjeći sukob interesa, čak i u najboljim mogućim uvjetima.
Petar Beluhan se prisjećao svojih iskustava s Porina i ustvrdio kako mu je ta nagrada puno značila i kako se zapravo tek nakon što ju je dobio zaista počeo osjećati kompozitorom. Dodao je kako je sama ideja nagrađivanja kreativnog rada glazbenika u svojoj biti plemenita, ali se nažalost vremenom i realizacijom ofucala.
Antonela Marušić je otvorila priču o nevjerojatnim nesrazmjerima koji se događaju između ocjena glazbene kritike i same nagrade, pri čemu se za nagradu nominiraju oni koji pune sportske dvorane, a ne ona izdanja koja su prema kritičarima ocijenjena najkvalitetnijima. Pročitala je tom prilikom i dio intervjua kojeg je napravila s novinarom i glazbenim kritičarom Zoranom Stajčićem, u kojem Stajčić decidirano tvrdi kako je jedino glazbena kritika ta koja bi trebala biti meritorna za prosudbu kvalitete glazbene ponude, te kako bi se struka hitno trebala isključiti iz cijeloga procesa. Marušić se složila s njegovom ocjenom i zaključila kako su u ovoj zemlji glazbeni kritičari potpuno nevidljivi, posebno oni koji na terenu prate jednu cijelu nevidljivu scenu koja, iskorištavajući mogućnosti tehnologije i novih medija, nije u kontaktu s diskografima, pa posljedično ne dolazi u eter, što znači da publika takva izdanja uopće ne može nigdje ni čuti.
Pritom su se dotaknuli i problema s radijskim eterom, kao i onog da u programu javne televizije ne postoji nijedna emisija posvećena glazbi, dok je 90-ih, Jagatić se prisjetio, u eteru Hrvatske radiotelevizije bilo čak 15 glazbenih emisija. No to je tema za jednu zasebnu tribinu.
Raspravljalo se i o glasačkom tijelu koje broji 1200 članova na neki način povezanih s glazbom, od nešto javnijih kritičara iz mainstream medija, preko radijskih glazbenih urednika, pa sve do čistačica u Hrvatskom društvu skladatelja. Svi oni, kako bi uopće pristupili glasanju, moraju godišnje preslušati dvjestotinjak pjesama, ove godine 175, no naravno da se u realitetu to ne događa, jer za mnoge od njih glasači nikada nisu čuli, pa glasaju po inerciji ili prepoznavanju.
Budući se po novim pravilima u utrku za ovu nagradu može uključiti gotovo svatko tko s glazbenom scenom ima neke veze, pa tako i glazbeni kritičari mogu predložiti za neku nagradu izdanje koje smatraju vrijednim, Jagatić se upitao zašto kritičari koji prate scenu koja prolazi ispod radara to ne čine. Prozvao je pritom iz publike indie bluzera Adama Semijalca (Bebe Na Vole), koji je za svoj album “Time of Great Depression” pokupio unisone panegirike kritike, priupitavši ga što on osjeća prema cijeloj toj stvari i zašto se nije kandidirao za Porina. Semijalac je odgovorio kako on od toga nema apsolutno nikakve koristi, kako ga kipić ne zanima jer mu ne treba da bi osvijestio svoju vrijednost kao autor i skladatelj, te dodao kako nagradu, ovakvu kakva jest, treba ukinuti sve dok se ne urede uvjeti rada za glazbenike koji su katatrofalni i ponižavajući. Zaključio je kako je Porin u kaosu jer sve u njemu polazi od malih interesnih područja, te kako je to naprosto rezultat mentaliteta i opće društvene korumpiranosti u kojoj živimo. Jedini način da se nešto mijenja, jest da se ljudi horizontalno solidariziraju.
Sara Renar je na to mladenački entuzijastično replicirala da ga potpuno razumije, ali da smatra da se ne smije biti isključiv i kako samo akcija može donijeti neku promjenu, a ne durenje na situaciju. Rekla je da je potrebno problemu pristupiti iznutra, idealistično i s optimizmom, jer su promjene moguće samo na taj način, a ne bojkotom.
Iz publike se za kraj javio i Luka Tralić iz Elementala koji je sarkastično napomenuo da je sretan što je Elemental ove godine nominiran za Porina, jer je po novim propozicijama svaka nominacija nagrađena s pet tisuća kuna, što će Elementalu dobro doći da poplaća neke dugove. Podsjetimo, bend je u subotu proslavio 18. rođendan pred prepunom malom dvoranom Doma sportova.
Tribina je zaključena dogovorom da je o ovoj temi potrebno razgovarati što učestalije, sve dok ne prodre i do masovnih medija, pa i do samih nezainteresiranih aktera ignorantske muzičke nagrade, koja s jednakim žarom ignorira kritike na vlastiti račun, kao što ignorira postojanje cijele jedne raskošne i produktivne glazbene scene od koje nema nikakve materijalne koristi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
