Izbirljiva publika u Cannesu svake godine odabere barem jedan film, za vrijeme kojega će masovno napustiti kino dvoranu, te ga time učiniti najkontroverznijim ostvarenjem godine. Ovoga se proljeća to dogodilo filmu ‘Only God Forgives’, a prepucavanja oko toga radi li se o remek-djelu ili pretencioznom sranju, ne jenjavaju niti dan-danas.
Nicolasa Windinga Refna možete voljeti ili mrziti, ali mora mu se priznati da ponosno nosi par gigantskih muda. Da se radi o nekom ludom Azijatu, ajde, ali jedan Europljanin, koji u karijeri ima filmove poput “Pusher” trilogije, “Bronsona” i “Drivea”, sigurno je prijeko potrebno osvježenje u svijetu prilično sumorne i dosadne europske kinematografije. No, Windingu Refnu se mora priznati još jedna hvale vrijedna karakteristika, a ta je da svakim svojim radom evoluira. To nije nužno konačan proces, već pomalo lynchevska potraga za vlastitim identitetom i filmskim izričajem, koji sa svakim novim projektom pomiče (zapravo, bolje je reći da briše) granice konvencionalnog.
Zato je užitak iščekivati i napokon odgledati svaki njegov rad, jer je neponovljivo filmsko iskustvo zagarantirano.U “Only God Forgives” pratimo Juliana (Ryan Gosling), dilera i krijumčara koji operira u Bangkoku. Jedne večeri njegov brat Billy (Tom Burke) ubija maloljetnu prostitutku, no umjesto da ga uhiti, policija u pomoć poziva takozvanog Anđela Osvete, umirovljenog murjaka Changa (Vithaya Pansringarm). Ovaj neortodoksni zakonodavac na licu mjesta presuđuje Billyu, te izvršava smrtnu kaznu, na sebi svojstven način. Za pogiblju svojega prvorođenog sina ubrzo saznaje matrijarh cijeloga narko biznisa, Crystal (Kristin Scott Thomas), koja putuje u Bangkok i zahtjeva od Juliana da osveti smrt svoga brata.
Možda se na prvi pogled čini kao prilično generička priča o osveti, no “Only God Forgives” ne bi bilo moguće opisati niti na stotinu stranica, a kamoli u svega nekoliko redaka. Kada se u obzir uzme da je Winding Refn kao uzore za ovaj film naveo nadrealista Jodorowskog i Gaspara Noéa, uz trunku Wong Kar Waija i Miikea, nije niti čudno da se finalni produkt ne može na kvalitetan način opisati riječima. Tripoidna i sanjiva kamera Larrya Smitha još više doprinose tom posvemašnjem kaosu, u kojem se većinu filma teško razaznaje radi li se o snu ili javi, te da li se nešto stvarno događa, ili je samo produkt toka misli nekog od glavnih likova.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Q9ziAWl9AEA[/youtube]
A oni su briljantne, minimalističke i suptilne karikature, koje djeluju izvan ovoga svijeta. Julian i njegova tiranska majka Crystal funkcioniraju kao jedan cjeloviti lik, koji je potpun tek kada se njih dvoje nađu zajedno. On je prazna ljuštura od čovjeka, koja već deset godina čeka da ga napokon snađe kazna za ubojstvo vlastitog oca, izvršeno po naredbi vlastite majke, beskrupulozne i bezosjećajne žene, koja će bez imalo problema optužiti vlastitoga sina, kako bi se sama izvukla iz problema. S druge im strane stoji Chang, misteriozni Anđeo Osvete, u svakom pogledu inkarnacija božanstva na zemlji. Bez imalo milosti i na izrazito brutalan način kažnjava sve one koji su počinili zlodjela, te pokušava održati prirodni ekvilibrijum u gradu poroka, Bangkoku.
Glavni likovi tokom cijeloga filma izgovaraju svega po dvadesetak rečenica, što znači da je “Only God Forgives” u potpunosti redateljev. I dok je u “Driveu” puštao Goslinga da se razmaše, ovoga puta čvrsto drži uzde, te minucioznom i tehnički perfektnom, čistom režijom, prenosi svoju pomaknutu viziju ljudske boli, ispaštanja i osvete. Pritom se koristi žarkim bojama (posebno crvenom i žutom), iznimno eksplicitnim nasiljem, genijalnim soundtrackom i bizarnim, nadrealnim situacijama. U tom pogledu najviše podsjeća na Noéa, te se tok filma da pratiti i moguće je povezati naizgled nepotrebne motive. No, Winding Refn vrlo često zalazi u sfere nadrealizma i ekspresionizma, kada pomalo pretenciozno pokušava kopirati daleko umješnije idole. U tim se segmentima dosta gubi, te je shvatljivo da gledatelju koji očekuje žanrovski film, ne pašu takvi česti upadi eksperimentalnih scena. Miješati ta dva stila pokušao je već u “Bronsonu”, i to mu uopće nije uspjelo, tako da, ako istu stvar pokuša i sa sljedećim filmom, valja zaključiti da je u tom pogledu nepopravljiv, te da će furati takav izričaj do kraja. Na žalost, Winding Refn nije znao kada i kako stati, te pretjeruje u kompliciranju ionako kompleksnog introvertnog projekta.
“Only God Forgives” je težak film za gledati i još teži za objasniti. Ipak, nudi jedan od onih doživljaja, koji će vam u glavi ostati znatno duže nego nekakva generička dramica ili akcijski film, s rokom trajanja od 48 sati. Zbog grafičkih scena naselja i nadrealnih scena sa samoga početka, mnogi će odustati u prvih 10-ak minuta, što je Winding Refnu možda i bio cilj (po uzoru na “Stalkera” od Tarkovskog), ali nakon odgledanih sat i pol te bizarnosti, sigurno nećete ostati ravnodušni. Oduševljeni? Možda. Zgađeni i šokirani hrpom besmisla? Vjerojatno. Ali nikako ravnodušni! Ako ništa drugo, u doba kada jedan od 100 filmova izaziva nekakvu emociju, to ostaje uistinu veliki uspjeh.
Ocjena: 7/10
(A Grand Elephant, Bold Films, Film i Vast, Wild Bunch; 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
