Jesmo li prije par dana svjedočili nezaboravnom otvorenju Olimpijskih igara u Parizu? Svakako jesmo, jer se reakcije ne stišavaju. Te reakcije jasno ocrtavaju bipolarnost današnjeg svijeta po jednom osnovnom načelu, a to je shvaćanje slobode, jer upravo to shvaćanje slobode određuje i dimenziju shvaćanja umjetničke slobode – koja je uvjetno kazana ‘kriva’ za sve što se događa nakon otvorenja upravo u sferi slobode.
Genijalnost umjetničkog tima koji je osmišljavao otvorenje Olimpijskih igara mogla bi se sažeti u ideji izmještanja te ceremonije koja od pokretanja moderne inačice antičkih igara 1896. slijedi skoro uvijek isti scenarij, a taj je da se sve odvija na stadionima. Prekrižiti stadion kao glavnu kulisu i gledalište, te napraviti pomak u kojem je kulisa Pariz gdje je rijeka Seine preuzela ulogu prostora za defile sportaša je genijalan pomak koji su očigledno u djelo mogli sprovesti samo Francuzi upravo zbog njihovog odnosa prvo prema slobodi, potom prema umjetnosti što sve zajedno vodi do toga da se uopće može dogoditi konsenzus na mnoštvu nivoa kako bi se ta ideja sprovela u djelo. Za tako nešto je i figurativno i doslovno potreban cijeli grad, što dovodi do ideje o inkluzivnosti.
„Naša je ideja bila inkluzija”, rekao je Thomas Jolly, umjetnički direktor ceremonije otvorenja Paris 2024, te dodao u post festumu: „Naravno da se postavljaju pitanja kada želimo sve uključiti, a ne isključiti. Naša tema nije bila subverzivnost. Nikada nismo htjeli biti subverzivni. Željeli smo razgovarati o različitosti. Raznolikost znači biti zajedno. Htjeli smo uključiti sve.“
I to je doslovce tako i bilo. Olimpijsku baklju ne samo da je nosila svjetska krema Olimpijskih igara, već djeca, paraolimpijci, čak i stogodišnjak u invalidskim kolicima. U to su bile uključeni doslovce pripadnici svih generacija i to u prve u povijesti Olimpijske igre na kojima sudjeluje jednak broj žena i muškaraca. Po pitanju žena, iz Seine su se uzdizali spomenici važnim ženama iz povijesti, među njima i prvoj tamnoputoj ženi koja je završila Sorbonu, istu onu Sorbonu na kojoj se ideja o modernim Olimpijskim igrama rodila u glavi Pierrea de Coubertina, ista ona Sorbona na kojoj je isti taj Coubertin nacrtao krugove koji simboliziraju sve kontinente sa željom da svi s tih kontinenata i sudjeluju na njima (dakle ideja o uključivanju svih utkana je u temelje Igara).
No posebno važna dimenzija bila je uključivanje na stotine umjetnika, umjetničkih trupa i grupa koji su sudjelovali u tom umjetničkom i tehnološkom spektaklu, počevši od Lady Gage koja je istovremeno nastupala i pred najmanjim fizičkim brojem ljudi (jer joj je pozornica bila okrenuta prema rijeci) i ujedno najvećim auditorijem zahvaljujući televizijskom prijenosu, preko nastupa Gojire čiji članovi su bili privezani za balkončiće dvorca na čijim prozorima su s njima pjevale dekapitirane glave Marie Antoinette, zatim pijaniste Alexandrea Kantorowa kojeg nije omeo ni najveći pljusak, pa do finala kroz hommage Edith Piaf od strane Celine Dion koja niti jednog trenutka u izvedbi nije pokazala slabost jer se bori s teškom bolesti.
Plesni podiji su bili mostovi na Seini kao i posebno osmišljeni disco floor brod. Paralelno s početkom ceremonije krenulo je i predavanje o Goddardu, a mladi akteri otvorenja su u TV programu gurali pred kamere naslove velikih francuskih književnih imena u nacionalnoj biblioteci, odana je počast brojnim restauratorima i obrtnicima koji saniraju štetu katastrofalnog požara katedrale Notre Dame (dakle i katolička katedrala je dobila rolu), dobili su prostor i veliki brendovi modne industrije i filmske animacije, kao što nije izostala ni hot couture revija na kiši. Muzej Louvre je imao svoju ulogu, kao što se činilo da svaki krov priča neku svoju priču, što povijesnu, što neku ljubavnu iz svijeta književnih klasika dok je po njima trčao maskirani parkour maher s olimpijskom bakljom u ruci.
Ukratko, uz sport su bili uključeni francuska povijest, umjetnost, obrt, biznis, tehnologija… Dakle, potpuna inkluzivnost i na tom planu. I svatko se trudio pružiti najbolje iz svog segmenta kako bi se sklopio jedan ogromni mozaik. Da se ne govori i o izuzetnoj ideji paljenja olimpijskog plamena koji je uzdignut u zrak na rekonstrukciji prvog cepelina na vodik koji je Jacques Charles u tom istom Parizu prvi put predstavio davne 1783. godine.
Prošlost i sadašnjost sklopili su tako famozni krug na ceremoniji otvorenja Olimpijskih igara u Parizu, čiji je najpoznatiji simbol – Eiffelov toranj – također dobio novo super-svjetlosno ruho.
Ovo je bilo prvo otvorenje u povijesti čija je prvenstveno kulturno-povijesna lepeza bila toliko široka da je bila čista šteta, gledano iz kuta nekog tko je to sve pratio iz Hrvatske, što ga nije tumačilo nekoliko znalaca iz svijeta povijesti i umjetnosti uz tandem sportskih novinara iz hrvatskog studija koji su često bili nijemi ili su lupetali gluposti čim je rakurs skrenuo s nacionalnih zastava i sportašima punih brodova i čamaca. Ništa oni siroti nisu razumjeli izvan toga – posebno u kakvom trenutku se nalazimo kao svijet, kao nešto što bi trebalo biti inkluzivno samo po sebi, jer povijest je dala previše dobrih lekcija o inkluzivnosti.
Možda se dalo naslutiti da će motiv dekapitirane Marie Antoinette uz rifove najpoznatijeg francuskog heavy metal sastava Gojira izazvati neke kritike uslijed česte sveopće neinformiranosti, u smislu: Kakve veze ima Francuska revolucija s Olimpijskim igrama? A i tu je odgovor da itekako ima, jer toga je bio svjestan i otac modernih Igara Pierre de Coubertin. Naime, L’Olympiade de la République bio je sportski nacionalni olimpijski festival koji se svake godine održavao od 1796. do 1798. u revolucionarnoj Francuskoj. Dakle, tekovine modernih olimpijskih igara sežu upravo do Francuske revolucije.
No, kako to obično biva iskru nezadovoljstva kod nekih izazvao je jedan potpuno krivo protumačeni detalj, koji je potom uzet kao obrazac na kojeg su se počeli pozivati dužnosnici nekih država optužujući organizatore Otvorenja OI-a da su uvrijedili „sav kršćanski svijet“.
Za početak, nije jasno što se uopće dužnosnici sekularnih društava imaju javljati po pitanju vjerskih pitanja, ali obzirom da je Stari kontinent u takvoj fazi da oni koji su kontra raznih oblika inkluzivnosti dobivaju lukrativne političke bodove (skoro pa i Francuska na posljednjim izborima), stvar je više-manje jasna.
Među prvima je reagirala ruska ministrica kulture (ministrica zemlje koja ne sudjeluje zbog agresije na Ukrajinu, op.a.), a za njom ostatak europskog desnog spektra od Italije, preko Hrvatske, do Srbije. Svi oni „nisu mogli spavati“ nakon što su vidjeli šaroliko LGBTQ društvo, među kojima i „bradate žene“, kako se okupilo oko DJ-ice i kako njihov raspored neodoljivo podsjeća na raspored sudionika posljednje Kristove večere onako kako ih je na svojoj fresci u milanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie naslikao veliki Leonardo da Vinci, uzgred rečeno, još jedan peder, štono bi netrpeljivci rekli.
„Zašto se tako nisu narugali Islamu?“ njihov je glavni argument, kao da kojim slučajem likuju nad pobijenom redakcijom humorističkog francuskog časopisa Charlie Hebdo ili nad onih stotinu ubijenih u Bataclanu, sve zaboravljajući da možda postoji još umjetničkih slika na ovome svijetu na kojima oko stola sjedi okupljeno društvo oko neke božanske figure, ne nužno kršćanske.
Eto u 16. stoljeću je živio i slikao Nizozemac Jan Van Bijlert koji je naslikao sliku „Le Festin des dieux”, oliti „Gozba bogova“ koja se (gle čuda) nalazi u Francuskoj, u muzeju u Dijonu. Riječ je o društvancu starogrčkih bogova, kako ih je izmaštao dotični slikar, koje se okupilo na svadbi Tetide i Peleja, a za stolom sve poznata ekipa iz starogrčkih mitova; Minerva, Dijana, Mars, Venera, Kupid, Heraklo, Neptun i Eris, svi okupljeni oko okrunjenog Apolona, no glavni detalj je ono što se događa ispred stola, a to su rasplesani Satir i Bacchus s grožđem koje prinosi svojim ustima. Tko je gledao otvorenje sjetit će se i jednog u plavu boju obojanog lika kojeg su donijeli na pladnju na pistu tj. catwalk (koja, eto, neke vjernike podsjeća na stol) i koji je po svoj prilici umjetnički simbolizirao Bacchusa u poznatom francuskom bonvivanskom duhu.
Teško da na fresci „Posljednja večera” Leonarda da Vincija postoji neka figura koja tako zrači hedonizmom, ali eto neki vide to što žele vidjeti kako bi rekli da se netko ruga njihovim vjerskim osjećajima.
Naravno, znamo da političari ne govore ono što misle, već ono na čemu će skupiti bodove i tu dolazimo do onog problema shvaćanje slobode s početka ovog komentara.
Jesmo li uistinu slobodni, bar onako kako nam kažu, ako stvarno imamo problem čak i s tim da gledamo i slušamo nečiju umjetničku slobodu? To je pitanje koje stvarno treba sebi postaviti svatko tko je, eto, dobio rijetku priliku da bar kroz umjetničku prizmu otvorenja Olimpijskih igara dobije uvid u različitosti koje nas okružuju.
Je li to stvarno bilo nešto što vrijeđa religijske osjećaje ili je, ako se govori o reakciji, riječ o onom dobro poznatom i „njegovanom“ refleksu, gotovo ratobornom, kojim se reagira na sve što iskače izvan okvira onog što su nam rekli da je prihvatljivo?
Živciraju li mnoge renomirani umjetnici, tj. njihova umjetnička sloboda, zato jer su se zatekli u nečem opće neprihvaćenom (a tek tada imaju pravo kroz umjetnost to kritizirati) ili jednostavno živimo u društvima u kojima nema previše slobode, time ni dovoljno širokih horizonata ljudskog duha?
Zapitajmo se nude li nam u našim sredinama dovoljno sloboda. Zapitajmo se razumijemo li uistinu što znači Deklaracija prava čovjeka i građanina iznikla iz Francuske revolucije u kojoj su prava poput slobode, jednakosti i bratstva postala temelj za moderni koncept ljudskih prava.
Ako potražimo odgovore prije nego li krenemo skupljati drva za lomače na kojima bi spalili umjetnike u 21. stoljeću, možda nam bar u jednom trenutku sine da je umjetnički tim na čelu s Thomasom Jollyjem u petak u Parizu samo htio da se svi osjećaju slobodnima, da svi budu uključeni, tj. inkluzivni.
Isprazne priče o većini koja trpi teror manjine uvijek su samo poziv da upravo vi kao pojedinac sudjelujete u tome da neku manjinu ili pojedince ciljano i podmuklo osujetite u nastojanju da se ne osjećaju ugroženima samo zato što su drukčiji.
Nije kulturni šok ono što se dogodilo u Parizu na otvorenju najveće sportske svečanosti, već je šok to što očigledno mnogi premalo dobivaju kulture, općenito gledano. Nije kriv Pariz, već mentalitet vukojebine.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
