Noć kada je gorio Notre Dame

Stotinu godina je građena prije skoro tisuću godina, a sinoć je pariška katedrala Notre Dame u požaru gotovo nestajao u nekoliko sati. Kad se, plamenom zahvaćen, srušio centralni toranj tog najimpresivnijeg gotičkog zdanja na svijetu, i propao kroz plamenu krovnu konstrukciju dugačku stotinu metara, izgledalo je kao da je sve u potpunosti izgubljeno.

  • 218
    Shares
Notre Dame u plamenu (Izvor: Twitter)

I pariška policija i vatrogasci širili su najstrašnije slutnje kako od Notre Damea neće ostati ništa i da će kamen popustiti pred visokim temperaturama požara kojem su nažalost i podignute skele zbog restauracije i popravka poslužile kao dodatno gorivo.

U tim trenucima jeza je jedino što je prolazilo kroz leđa svakom normalnom ljudskom biću. Jeza zbog nestanka jednog od simbola Pariza, Francuske, ali i cijele Zapadne civilizacije. Slika horora koji nam ostaje u kolektivnoj memoriji dok smo živi, zbog tako velikog gubitka – gubitka prije svega povijesti, znanja i kulture kao najkrhkijih segmenata naših života koje je simbolizirala ta građevina koju su tako davno podigli vjera srednjevjekovnih ljudi i kompletno tadašnje dostupno i postojeće znanje.

Bio bih licemjeran da kao ateist pokušam tumačiti koliki je ogromni utjecaj Notre Damea predstavljao kršćanskim vjernicima, jer ne dijelimo iste poglede na život, no sinoć me duša boljela zbog viđenog horora i mnoštva Parižana koji su na koljenima promatrali što se događa s njihovom katedralom. Tu snažnu poveznicu između ljudi i zdanja ocrtavao je sasvim slučajno i jedan live stream na kojem su vatrogasni šmrkovi hektolitrima vode zalijevali katedralu u plamenu dok je jedini zvuk koji je dopirao kroz zvučnik bilo sjetno pjevanje kršćanskih korala okupljenih građana. Duboko emotivna elegija. Iskreno ljudsko oplakivanje simbola vjere. Kad jedino pjesma pomaže onima koji su zanijemili i onima koji bi vrištali. I kad ona koliko ujedinjuje u oplakivanju, toliko pomaže na osobnom nivou kako bi se duša pripremila na jutro nakon kojeg više ništa neće biti isto. Jutro nakon kojeg svakom Parižaninu letimičan pogled prema Sieni neće više uhvatiti šiljasti toranj koji se uzdizao iz sredine Katedrale – toranj koji je bio najviša točka Pariza sve do 1889. godine, kada je podignut Eiffelov toranj.

Nakon 16 sati borbe, vatrogasci su ugasili požar u jutarnjim satima i uspjeli sačuvati konstrukciju Notre Damea, ali nastala šteta je nemjerljiva. Brojni vitraži i skulpture koji datiraju iz 13. stoljeća su uništeni ili oštećeni, kao i inventar i mnoštvo drugih umjetničkih djela koja su se zatekla tog kobnog 15. travnja 2019. u toj katedrali – katedrali u kojoj je proteklo više od četiristo godina otkad je majka Ivane Orleanske tražila od papinske delegacije da oslobodi njenu kćer od optužbi za herezu pa do trenutka beatifikacije i kanonizacije, katedrali u kojoj su vjenčavani brojni kraljevi i kraljice pa tako i Napoleon i Jozefina, gdje je engleski kralj Henrik IV okrunjen i kao kralj Francuske, i na koncu katedrali u kojoj su krenule pripreme za treći križarski rat 1185. u trenutku dok još nije bila dovršena. S historijske strane gledano, Notre Dame bio je točka u kojoj se odvijala povijest Zapadne civilizacije i kao takav bio je izuzetno turistički posjećivan. Trinaest milijuna ljudi je prolazilo kroz Notre Dame godišnje, više od milijun ljudi mjesečno. Preživjela je ta katedrala brojne nedaće, ratove, revolucije i pustošenja kroz povijest, da bi je gotovo, paradoksalno, najviše uništio požar nastao za vrijeme obnove u našem tehnološki razvijenom 21. stoljeću.

Upravo to dosta govori o diskrepancijama ovog našeg vremena, našeg odnosa prema kulturi i općenito prema okolišu, a time i našeg odnosa samih prema sebi i drugima. A to je da smo nemarni i uljuljkani u mislima da će sve ovo trajati vječno i samo od sebe. Živimo u tehnološki nadmoćnim vremenima, ali s nedostatkom savjesti. Katastrofe nam se događaju svake godine, od prirodnih do ratnih razaranja u kojima nestaju cijeli gradovi zajedno sa svojim znamenitostima. Jaz između male grupe koja posjeduje 99 posto svega i velike većine koja ne posjeduje ništa možda nikad u povijesti čovječanstva nije bio izraženiji. Očaja i bahatosti je sve više, a vjere sve manje, ali vjere u smislu da neagresivan i savjestan čovjek može živjeti od svog rada i ne strepiti za golu egzistenciju. S jedne strane živimo u složenim uzročno-posljedičnim uvjetima, a s druge smo svjedoci kako se društvene mikro-spone uništavaju svakodnevno, ne mareći što one drže društvo na okupu. Epilog toga je uvijek isti, a to je gubitak vjere da društvo egzistira na ispravnim temeljima. Za mnoge je društvo samo paravan iza kojeg rijetko što funkcionira kako treba. Pogledajmo samo ovo naše društvo. Može li tu netko sa sigurnošću reći što se događa? Vjerujemo li da ‘službe rade svoj posao’ u apsolutnoj nestašici, ne samo, kadrova, već radne snage općenito? Kad se obećavaju uvozi radne snage s drugog kraja svijeta po uvjetima koji se svojevremeno nisu mogli utanačiti za domaće radnike, sve da bi opstala turistička sezona u ovoj maloj mediteranskoj zemlji i to samo u segmentu konobarenja? A gdje je sve ostalo?

Kome ćemo sutra voditi djecu na liječenje, kakvim profesorima ćemo ih povjeravati i za što će se uopće trebati školovati? Previše je takvih pitanja i u konačnici ne podsjeća li to na neki predkataklizmički period? Jer ‘nešto’ će se dogoditi, a nitko neće biti spreman, kao što se nikoga neće moći ni okriviti za odgovornost.

U sinoćnjem požaru u Notre Dameu ogleda se takva situacija. Je li u pitanju nemar ili bi do požara svejedno došlo zbog zapuštenosti i neservisiranja instalacija, te nepromišljanja da se tako nešto uopće može dogoditi zdanju koje je stameno preživjelo tolika stoljeća? Situacija je to kad (za sada) nitko ne preuzima odgovornost za namjerni palež, jer očigledno takvih besprizornih barbara na ovom svijetu nema. U konačnici, već pola godine su ulice Pariza poprište klasnih sukoba u kojima je čak vojska dobila zeleno svjetlo za oduzimanje života demonstrantima, jer policija ne može izaći na kraj sa ‘žutim prslucima’. A ti ‘prsluci’ traže samo bolje uvjete za svoju egzistenciju, a time i savjesni rad, jer od svih ekonomskih jednadžbi, eksperimenta i društvenih uređenja kroz povijest još uvijek nije izmišljena uspješnija formula za zadovoljnog radnika od one da isti bude za svoj rad dolično plaćen i da radnika bude dovoljno. Ako bi se slijedila ta formula, ne bi trebao biti problem organizirati i dostojno platiti i neku noćnu službu za nadgledanje gradilišta i opremiti je ispravnim aparatima za gašenje požara ako je potrebno, posebno ako je gradilište kulturni spomenik neprocijenjive vrijednosti kroz koji mjesečno prođe milijun ljudi, time i simbol jedne metropole, a rizici od havarije uvijek postoje. Pa da nekim slučajem to gradilište danonoćno vrvi ‘žutim prslucima’ koji će uredno i savjesno odraditi svoj posao, a ne da se s policijom makljaju po ulici.

„Ljudi su naše najveće bogatstvo“ – utipkajte tu rečenicu u tražilicu. Nema tog moćnika, predsjednika, popa, direktora ili načelnika općine koji je nije prevalio preko usta pred medijima i da mediji od toga nisu napravili naslov. A opet, u praksi je situacija: „Ovi naši neće radit za male plaće. ‘Ko ih jebe, uvest ćemo Filipince koji će raditi za duplo.“ Istina je da je novac vrijednost, škrtost je vrijednost, inat je vrijednost, a ne ljudi i kultura koju su stvorili. U tom kontekstu Notre Dame u plamenu simbolizira propast Zapadne civilizacije. Taj požar je nažalost dokaz da niti smo svjesni, niti držimo do svojih vrijednosti, već naivno vjerujemo da će one uvijek biti tu bez obzira na našu odgovornost spram njih.

  • 218
    Shares

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X