Ukratko, priča o Paolu Nutiniju je priča koja rijetko ima priliku da se ispriča ne zbog nekih apstraktnih matematičkih ne–šansi koje pojedincu skraćuju mogućnosti da se ostvari onako kako to pojedinac želi, već stoga što ovaj jednom kad stekne uvjete svog samoostvarenja skloni smo misliti, pogotovo ako je ovaj muzičar ili glumac, dakle zabavljač širokih masa – da se njegov identitet više ne tiče samo njega.
Zato je produkcijska mašinerija Atlantic Recordsa trljala ruke kada je prije gotovo 10 godina nabasala na tada maloljetnog Nutinija koji je kombinacijom croonerskog vokala, punih usana i velikih očiju trebao/morao utjeloviti Rod Stewarta za nove generacije; ekscesivnog, ekstrovertnog, vječno prisutnog u medijima poster boya kojem je valjalo biti novo lice Atlantica za Europu taman kada se sa Zapada pomaljala nova ideja da soul i R&B postaju novi indie. Iako je “These Streets” bio solidan debitantski album koji je vrlo lako mogao izdržati cjeovečernju setlistu na njegovim su se live nastupima često nalazile i obrade Rod Stewartovih obrada poput “The First Cut Is The Deepest” i sličnih baladnjara. Da otočki mediji i dalje ne odustaju od nasilne metamorfoze Nutinija u Stewarta vidi se i po recentnim tamošnjim komentarima na njegov novi album koji se mogu podvući kao – “Caustic Love” najbolja je britanska blue-eyed soul ploča još od Stewartove “A Night On The Town”.
Ukratko, priča o Paolu Nutiniju je priča koja rijetko ima priliku da se ispriča ne zbog nekih apstraktnih matematičkih ne–šansi koje pojedincu skraćuju mogućnosti da se ostvari onako kako to pojedinac želi, već stoga što je ovaj potpisao bosanski grb na sve te ćakule, planove i producentske ideje, talk-showove i uredničke riječi i poslije drugog albuma skupio lovu od 6 platinastih naklada u VB-u, spakirao kofere i otišao u La-la land.
Vratio se poslije pet godina s pločom koja nije ni rodstjuartovska ni džoukokerovska; niti je arhetipna u nekom drugom obliku kada bi otočke reminscencije ovog žanra sezale do nekih drugih autora sem navedenog dvojca.
Ipak, “Caustic Love” uistinu može postati jedan od najboljih R&B albuma u posljednjih nekoliko godina; barem u mejnstrimovskom kontekstu žanra ima sve sastojke kako bi to i postao. Pomalo predvidljiv kada je riječ o izabranim singlovima poput “Scream (Funk My Life Up)” ili “Iron Sky”, pravi se gemovi, kako to najčešće i bude, kriju ispod fasade zvuka koji mora prodati ploču. Stvari poput “Numpty”, “Fashion” sa Janelle Monae ili “Cherry Blossom” puno jasnije pokazuju na viziju ploče i jasnu evoluciju zvuka i lirično sazrijevanje koje se, kada se desi, da pozabaviti i banalnim temama autentično.
Nutini se tako, posve neočekivano, otkrio kao autor većih kapaciteta od onoga što mu je namijenjeno, kao vlasnik različite palete zvukova, ili kao dirigent meteža od motown ukorijenjenih referenci do suvremenog britanskog pop-rocka; dok prelazite preko ploče zapravo i nemate izbora nego se prepustiti i skinuti kapu autoru koji je zajebao šefove.
Ocjena: 8/10
(Atlantic Records, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
