‘Paradox’ – Neil je Young poludio

Ništa od viđenog u sedamdesetak minuta ove natripane znanstveno-fantastične eko kaubojske pizdarije nema nikakvog smisla osim glazbe same.

  • 31
    Shares
Neil Young & Promise of the Real “Paradox”

Na ovogodišnjem festivalu SXSW (South by Southwest) premijerno je prikazan film glumice Daryl Hannah, “Paradox”, a koji služi kao poligon pomoću kojeg njen dečko, legendarni rocker Neil Young i njegov prateći bend Promise of the Real promoviraju svoju glazbu i političke ideje na nekonvencionalan način. Ubrzo nakon premijere na festivalu, film je usmjeren na Netflix, novu platformu na kojoj svoje mjesto pred suncem nalaze uradci koji bi u prošlim vremenima bili usmjereni ‘izravno na video’. Ovakva odluka nimalo ne čudi, budući da je riječ o nečemu što se teško može smatrati filmom u klasičnom smislu, jer kada god “Paradox” pokušava inzistirati na najvažnijim filmskim elementima poput radnje, dijaloga i likova, rezultati su, blago rečeno, poražavajući.

“Paradox” je stoga bolje gledati kao zafrkanciju koja Youngu i njegovim pobočnicima predvođenim sinovima country ikone Willieja  Nelsona, Lucasom i Micahom, pruža priliku da se oblače kao kauboji i odigravaju pred kamerom svoje napušene vizije u kojima lebde zrakom, sviraju uz logorsku vatru i pljačkaju banke “sjemena života” sa starim Nelsonom, okruženi lijepom prirodom punom raznih životinja koje ih promatraju u jednakoj nevjerici kao i ostatak publike s one strane ekrana.

Ako su svi pokušaji da se ovim filmom kaže išta iole ozbiljno unaprijed osuđeni na propast, tim je više šteta što je situacija sa svim onima koji pretendiraju biti smiješni još gora, jer se svode na prostačke citate već stoput viđene po društvenim mrežama, zahodski humor i sveopće budalaštine bez cilja i svrhe. Naravno, nitko od upletenih u ovo čudo ne pokušava od materijala stvoriti išta više nego što on sam jest, što je hvalevrijedno, ali uvelike nedovoljno.

“Prije mnogo godina u budućnosti, kada su nas žene s pravom gotovo odbacile”, kako nas u uvodnim sekundama filma (i soundtracka) upućuje glas Willieja Nelsona, Neil Young je “čovjek s crnim šeširom”, predvodnik bande odmetnika koja od pravih negativaca na vlasti krade spomenuto “sjeme života” i nadu održava glazbom. Dok odmetnici piju, puše travu i citiraju Nietzschea, Young uglavnom svira akustičnu gitaru i ružno gleda ispod oboda svog crnog šešira.

I tu dolazimo do onog što je u filmu jedino dobro i ima smisla, a to je, naravno glazba. Dok god film služi kao vizualna podloga muzici, sve funkcionira. Soundtrack se tako sastoji od šest kraćih instrumentalnih “prolaza” u trajanjima od 14 sekundi (zašto?) do tri minute. Young je i prije (i puno bolje) radio instrumentalnu glazbu za vesterne, valja se samo prisjetiti soundtracka filma Jima Jarmuscha “Dead Man”. Pasaži u “Paradoxu” su manje nadahnuti, ali funkcionalni, no oni ni nisu središte glazbene priče filma.

To mjesto zauzimaju pjesme iz Youngovoga kataloga novijeg datuma, točnije njegovoga nešto više od godinu dana starog albuma “Peace Trail”. U početku će se tako u više navrata čuti “Show Me”, a naslovnu pjesmu će u daleko najboljem centralnom djelu filma bend izvesti na tonskoj probi koncerta održanog na Desert Trip festivalu 2016., a na kojem će u sljedećim sekvencama Young na nekakvim prastarim orguljama odsvirati i slavnu “Pocahontas” s albuma “Rust Never Sleeps” prije nego bend udari u fenomenalni deset minuta dugački instrumentalni jam pjesme “Cowgirl in the Sand”.

Nakon toga, oko svjetla vatre u kampu, Lucas Nelson (odnosno njegov lik Jailtime) predvodi bend u divnoj izvedbi standarda njegovoga oca “Angel Flying Too Close To The Ground”, a čut ćemo i nekoliko obrada blues standarada kao “How Long” i “Baby What You Want Me to Do?” u nepovezanim sekvencama, a sve će završiti nadrealnom slikom u kojoj Young za sobom vuče užem vezanu redateljicu filma koja za njim poput balona lebdi zrakom dok on svira ukulele.

Da, ništa od onog viđenog u sedamdesetak minuta ove natripane znanstveno-fantastične eko kaubojske pizdarije nema nikakvog smisla osim glazbe same, pa cijelu stvar ne treba uzimati ozbiljnije nego što to ona sama jest. Gledajte to kao zabavu ljudi koji su dovoljno slavni da svoju glazbu prošire kontekstom trešerske zafrkancije koja će je popratiti.

Ocjena: 5/10

(Netflix, 2018.)

  • 31
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh