Paraf ‘Sabrana djela 1976.-1987.’ – uvid u jednu od najsmjelijih karijera ex Yu rocka

Četverostruki box set bio je najiščekivaniji diskografski projekt, s obzirom da su Parafi jedini od relevantnih glazbenih formacija iz razdoblja punka i novog vala koji dosad na CD formatu nisu imali zabilježen barem dio svoga stvaralaštva.

Paraf ‘Sabrana djela 1976.-1987’

Nikad nije kasno, pa tako ni za riječku grupu Paraf da dobije svoju antologiju, četrdeset tri godine od svog nastanka, jer njen značaj je velik, što se i sada čuje i vidi s tako velikim vremenskim odmakom.

“Sabrana djela 1976.-1987.” nije jedan od onih CD box setova koji su objedinili u jednu kutijicu studijska izdanja. Uvršeni su gotovo svi zapisi, a za neke do sada se i nije znalo da postoje, u želji da se što temeljitije ispriča glazbena priča ove grupe. Dakle tu je prvenstveno minuciozni rad Bojana Mušćeta kao urednika izdanja, koji nije samo stao na glazbenom segmentu, već je i u podebljoj i grafički kvalitetno oblikovanoj knjižici box seta pored brojnih detalja, tekstova pjesma, intervjua s Valterom Kocijančićem, napisana u najvažnijim crtama i kronologija Parafa. Iskreno, mogu reći da se i ne sjećam previše trenutaka kad je Muščet i u vrijeme jačeg aktivnog medijskog bavljena glazbenom kritikom propuštao priliku da nas sve prisjeti na pionire riječke punk rock scene, jer je ona u njegovom osobnom slučaju bila inicijalna točka koja ga opčinila i uvukla, ponajprije, u rock. Dakle, izbor njega za urednika ovog izdanja bila je logična i ‘prirodna’ stvar. I ta njegova strast je nešto što je protkano kroz ovo izdanje i to se primijećuje. No nažalost, ipak se potkrala greška u tisku pa je duplana stranica s tekstovima bonus pjesama prvog albuma.

U glazbenom segmentu, “Sabrana djela 1976.-1987.” nose u sebi magnetizam neobične eksperimentalne i odvažne priče, ponajviše doživljene kao otklon spram današnje perspektive uhodanih obrazaca i igranja na sigurno u popularnoj, time i rock, glazbi. Priča o Parafima je prvenstveno pričao o neuspjehu, ali neuspjehu koji je prožet tolikom strašću i željom da se nešto promijeni od strane aktera unutar grupe da je s protokom vremena on ušao u sferu uspjeha.

Paraf ‘A dan je tako lijepo počeo’

Ustvari, priča o pionirima punk rocka i u kasnijoj fazi novovalnih eksperimenalista teško da je mogla drugačije i proći kad je jedina strategija bila da se ide kontra svih strategija, već samo i isključivo srcem koje kuca nepatvorenom idealističkom čistoćom u nekim mladim dušama. A takvi trenuci su rijetkost. Takvi trenuci su važni za sva vremena. Oni su uvijek pobjeda čak i kad se završe kao poraz, jer oni ukažu na put drugima, oni posiju ono zrno nade i istovremeno sumnje da se može i drugačije samo ako se to jako želi.

Da su Paraf bili samo prvi punk rock bend u Hrvatskoj, već bi i to bilo dovoljno, a kamo li činjenica da su iza sebe s objavom debitantskog albuma ostavili tri punk rock himne za sva vremena na ovim prostorima. Prvi album „A dan je tako lijepo počeo“ mjereno svim punk rock gabaritima je i dan danas najbolji punk rock album u Hrvata. Sve što mu nije išlo na ruku; počevši od nezainteresiranosti tonskog snimatelja što mora biti dio sirove buke koju su podizali ti riječki adolescenti, preko brzinskog ‘obračuna’ s njima u studiju i izbacivanjem iz njega u najkraćem mogućem roku od par dana, pa do cenzuriranja tekstova hit singla „Narodna pjesma“ i izbacivanja pjesme „Goli otok“, išlo je na ruku priči o bolnom i traumatičnom rođenju punka na ovim prostorima.

To rođenje nosilo je potpuno drugačije poruke u pjesmama, gotovo je svaka od njih aktivirala neki društveni alarm. Za tadašnje jugoslavenske gabarite to je bilo najdalje koliko se moglo ići. „A dan je tako lijepo počeo“ je jugoslavenski pandan „Never Mind The Bollocks“ Sex Pistolsa. Čak i kad se uzmu u obzir, također legendarni, tadašnji sastavi; slovenski Pankrti i srpski Pekinška patka, jer razlika u fokusi između njih i Parafa je velika. Pankrti su na piku imali Ljubljanu i općenitu obamrlost svoje generacije za primanje novih ideja, Pekinška patka igrala je na adut supkulturnih razlika, no Paraf je udarao na sistem i moral, i to drsko i neuvijeno s ‘dna kace’ ustoličujući Rijeku kao punk rock točku tadašnje scene bez presedana.

Paraf ‘Izleti’

Zvučali su tada (kao i danas nakon svakog preslušavanja) kao združeni urlik zavarivača iz brodogradilišta kojima je dopizdilo da ih se stalno ćuška, te su izašli na obračun, pa tko im prvi naleti. Ali tu postoji jedan izuzetno važan detalj, jer bez njega to sve ne bi tako zvučalo. Taj detalj je pjevač Valter Kocijančić. Je li mu netko ‘po putu to prišapnuo’ ili je to instiktivno osjetio u mladosti, no njegova dikcija, a time i razumljivost poruke koju njegov vokal odašilje kroz buku gitarske distorzije i moštvo šuma činela je perfektna. Dakle, prvi hrvatski punk rock bend je znao da njegove poruke moraju biti kristalno razumljive svakom uhu, a time i ‘sirena društvenog alarma’ probojnija i opasnija, već s prvom pjesmom „Na tragu“, kojom mora da je tad dizao kosu na glavi mnogima, afektirajući glasno i jasno na felacio.

Jedna „Visokotiražni mir“ je prokleto aktualna i dan danas u vrijeme globalno raširenog hipnotizirajućeg infotainmenta, dok „Živjela Jugoslavija“ iako odašilje tadašnje popularne političke poruke, gotovo cijela strši kao ironični podsmijeh cijeloj toj ‘mantri’, gotovo identično ironiji u pjesmi „Pritanga i vaza“ kojom se Paraf obračunao s Bijelim dugmetom kao ‘najmrskijim neprijateljem’ unutar jugoslavenskog kontrakulturnog plemena. Kad se uzme u obzir i „Moj život je novi val“, uvršten kao bonus na prvom CD-u box seta, na jednom izdanju jednog benda tako oživljava i ona paradigma kako je jugoslavenski novi val nastao i dobrim dijelom kao odgovor na (neizdrživu) sveprisutnost pastirskog rocka Bijelog dugmeta. Na koncu, uvrštavanje pjesme „Goli otok“ kao posljednje, tj. live snimak katastrofalne kvalitete iz Pule, na autentičan, time možda i najbolji mogući način je poentirana priča najvažnije faze Parafa. Stoga, ako nešto s ove kompilacije zaslužuje vinilno izdanje, to je svakako „A dan je tako lijepo počeo“ sa svim bonusima kao spomen na najznačajnije grotlo hrvatskog punk rocka.

Kako sam povukao paralelu između ovog debija i „Never Mind The Bollocks“ Sex Pistolsa, može se reći da se sudbina Parafa nakon toga odvijala u sličnom smjeru, ali s promijenjenim ulogama. Dakle, onako kako je Rotten nakon svega s Public Image Ltd.-om zaplivao u post-punk, tako se i Paraf po odlasku Kocijančića i dolaskom prvenstveno pjevačice Vim Cole, a potom gitariste i klavijaturiste Dušana Pjera Ladavca okrenuo novovalnom eksperimentiranju. Dakle, mimo svih pravila Paraf je oštro okrenuo kormilo i napustio pankersku nišu. S albumom „Izleti“ to je bio potpuno novi bend. Punk se izgubio u zvuku, ali je taj zaokret bio apsolutni punk. Glupo bi bilo sad s tolikim vremenskim razmakom govoriti o opravdanosti tog zaokreta, jer to pripada povijesti, ali vjerojatno je tada upravo rizik bio i najbolje opravdanje.

Paraf ‘Zastave’

S „Izletima“ je bilo jasno da se od Parafa treba očekivati neočekivano. Danas, gledano s odmakom, lako je izvesti zaključak da nije isto biti punk prvoborac, a potom postati samo jedan u nizu novovalnih bendova među kojima je, kako je vrijeme pokazalo, bilo i boljih od Parafa. Album „Izleti“ bio je upravo to što ukazuje i njegov sam naslov – izleti na razne strane, bez previše međusobnih poveznica. To je album ispipavanja novih teritorija i u konačnici kao da se bendu niti jedna nije pretjerano sviđala da bi se u njoj zadržao. Time je istovremeno bila otupljena oštrica i probitačnost jedne ideje, sve što je imao prethodnik, bez da se ulazi u konceptualne dubioze, jer su koncepcije albuma u to vrijeme bile doživljavane na sasvim drugačiji način. Drugi negativni faktor tog albuma je tanušna ‘tranzistorska’ produkcija koja je dodatno ‘osušila ideje’, čime su Parafi vjerojatno tada bili i ‘prve žrtve moderne produkcije’. Dokaz tome je četvrti, CD ovog box seta na kojem je definitvno jasnije koliko je sve to imalo više smisla i energije uživo.

Posljednji studijski album „Zastave“ donosi formuliraniju priču započetu na „Izletima“, i vjerojatno je bio ciljano pripreman da bude album koji bi Paraf vratio u nekadašnji fokus na sceni, no promjene unutar postave i smrtni slučaj Roberta Tičića Tice između snimanja i miksanja albuma kao da su donijeli tamni predznak svemu. Poetski kazano, u karijeri Parafa se zrcali i ono staro pravilo showbussinesa, a to je da ako se stvari u karijeri benda ozbiljno ne zakotrljaju nakon trećeg albuma, onda je četvrti suvišan. Tako je i bilo, pa tom racionalnom priznavanju poraza također treba odati počast, posebno u današnje vrijeme kada se mnoštvo glazbenika povodi za potezima jednog Boba Dylana vjerujući i u vlastitu smislenost konstantnog objavljivanja albuma po svaku cijenu.

Iz te druge faze i albuma „Izleti“ i „Zastave“ bjelodano je da je pop Parafa imao, poetski kazano, previše punka u sebi čime nije mogao ostaviti dublju brazdu među publikom koja nije iznikla iz punk plemena. Htjeli su igrati po svojim pravilima i u širem kontekstu, ali to obično može do određne mjere. Stoga „Sabrana djela 1976.-1987.“ nisu samo važan marker nastanka punka na ovim prostorima već i uvid u drugačiju prizmu osamdesetih godina prošlog stoljeća i nuđenje današnjoj publici (nostalgično određenoj prema tom periodu kroz svima znane novovalne evergirne) širi okvir za promatranje i daljinsko osluškivanje duha i zvuka tog vremena, te lakšeg shvaćanja osebujnog riječkog stanja uma kad je rock u pitanju.

Ocjena: 8/10

(Dallas Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X