Iako je bio zakazan za dan u kojemu je Zagreb bio paraliziran snježnom mećavom, pa su čitavog dana kružile glasile da se neće ni održati, Zagrepčani su sinoć u prepunoj Tvornici proslavili 30. rođendan Partibrejkersa, u atmosferi koja je više nalikovala na stadionski nego na klupski koncert. Tvornica je za tu svečanu prigodu otvorila baš sve svoje pogone i čak se i takva činila tijesnom za sve štovatelje Canetovog i Antonovog lika i djela.
Iako se ovakvim uravnoteženim koncertima teško može utvrditi vhunac, nekako bih izdvojila “Uličnog hodača” koji je trajao preko deset minuta, a lajtmotiv je, čini mi se, bio stih iz Sjajnije budućnosti s albuma Ledeno doba – ništa nismo znali, samo smo mladost imali, sjajniju budućnost koje nema, nema, nema – stih u kojemu je sublimirana sva tragedija naših malih zemljica u rasulu i sva tuga generacija izraslih u njima koje se, bez nade u perspektivnija vremena, sve češće okreću danas tako nepopularnoj nostalgiji.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4JP1FS30bNo[/youtube]
Kako se na ovakvim koncertima uvijek dogodi i poneki incident, tako se desilo i da je netko gađao stejdž s čašom punom piva, što Cane nije propustio komentirati nazvavši kretena kretenom, kako i priliči. Zašto ljudi to rade, nikada neću shvatiti, kao ni pretjeranu revnost redara koji su na moje oči iz Tvornice izbacili djevojku koja se popela na 20 cm visoku štangu zaštitne ograde da pruži Canetu ruku. Sve je to rokenrol, rekli bi neki, drugi bi dometnuli da je isti već odavno mrtav, no po onome što su nam sinoć priredili genijalni Partibrejkersi u Zagrebu, ja bih rekla da je leš neobično živahan, čak i na temperaturi od 5 ispod nule, u gradu okovanom snijegom i ledom.
Živjeli barem još toliko, žurkolomci!