‘Pearl Jam Twenty’ – snažna i emotivna rock priča

Premijera flma ‘Pearl Jam Twenty’ u Zagrebu, pokazala je kad se ozbiljan i upućen redatelj prihvati snimanja dokumentarca o značajnom bendu, priča mora imati sretan kraj.

Pearl Jam 'Twenty'

Teško da je postojala adekvatnija osoba od Cameron Crowea za preuzimanje izazovnog zadatka snimanja dokumentarca o grupi Pearl Jam, jer ipak je on osoba koja je direktno svjedočila pa čak i na izvjestan način sudjelovala u stvaranju glazbene scene Seattlea u drugoj polovici 80ih i početkom 90ih godina prošlog stoljeća. Ipak, rizik je bio golem, jer cjelovito prikazati 20 godina plodne karijere velikog i utjecjanog benda, kao što je Pearl Jam u svega 120 minuta, bio je izuzetno zahtjevan posao. Svemu je prethodilo višegodišnje prikupljanje i pregledavanje ogromne filmske građe ukupnog trajanja više stotina sati.

Kao glazbeni kritičar, Crowe se u Seattle doselio sredinom 80ih godina, u vrijeme dok su basist Jeff Ament i gitarist Stone Gossard još svirali u lokalnom bendu Green River. Tamo je početkom 90ih snimio i kultni film „Singles“ koji je obilježila grunge glazba, a u njemu su se, što kao izvođači, a što kao sporedni glumci pojavili svi članovi benda, zatim Chris Cornell iz Soundgardena i  Alice in Chains. Soundtrack filma jedan je od najboljih u posljednjih 20 godina.

“Pearl Jam Twenty” započinje prikazom glazbene scene Seattlea i nastankom benda Mother Love Bone. Uz Amenta i Gossarda, u bendu je bio pjevač Andy Wood koji je uslijed konzumiranja prevelikih količina droge, 1990. završio u bolnici, gdje je naposljetku i preminuo. Ta je tragična smrt pokrenula lanac događaja iz kojih je nakon otprilike šest mjeseci nastao bend Mookie Blaylock, kasnije preimenovan u Pearl Jam. Kako je Crowe spomenuo u jednom od razgovora, priča Pearl Jama je klasična rock priča okrenuta naglavačke. Dok većina uobičajenih rock priča počinje sretno, a često završi tragično – ova je, pokazat će se,  ponudila potpunu suprotnost. Ona je nastala iz tragedije, a završila (zapravo još i danas traje) u dubokom razumijevanju, prijateljstvu i dugogodišnjem uspješnom glazbenom djelovanju čime je i postala toliko specifična. Također, Crowe je na press koferenciji u Torontu, nakon pretpremijernog prikazivanja filma u sklopu filmskog festivala, rekao da je bio nadahnut dokumentarnim filmom Martina Scorsesea o Bob Dylanu „No Direction Home: Bob Dylan“ i da bi volio da nakon gledanja filma, gledatelji dobiju želju još više slušati bend, kao nakon gledanja koncerta ili slušanja albuma.

Slijedi prikaz stvaranja jezgre benda priključivanjem gitarista Mike Mc Creadya, snimanja demo snimaka, slanje istih Eddie Vedderu, koji ih vraća s nasnimljenim vokalima, njegovom ekspresnom pojavljivanju u Seattleu, žestokim probama i koncertima, što kulminira snimanjem prvog i najvažnijeg albuma u karijeri – albuma „Ten“. U tom dijelu filma dva su najupečatljivija trenutka. Prvi je pjesma „Release“ koja je prikazana s kišnog koncerta iz arene u Veroni na turneji 2006. godine, uz Eddievu emotivnu priču o biološkom ocu, za kojega je saznao da mu je otac tek nakon što je preminuo, a zapravo je cijelo vrijeme bio prijatelj njegove obitelji. Drugi je trenutak izvođenje pjesme „Breath“ na koncertu u Kanadi kada se dečko iz publike pokušao probiti do pozornice, a što je spriječeno izuzetno brutalnom reakcijom redara. U tom času, tijekom izvođenja pjesme, Eddie, koji je do tada još uvijek pomalo sramežljivo i na neki način distancirano pjevao, postaje pravi frontman benda, glas mu u času postaje snažan i karakteristično nervozan, a gard prkosan i nepokolebljiv, usmjeren na jednog od umiješanih redara. Nevjerojatno je kako samo jedna scena s koncerta, bez ikakvih dodatnih objašnjenja opisuje stasanje i formiranje jednog od najupečatljivijih pjevača u povijesti. U svim pojavljivanjima u filmu, a naročito na arhivskim snimkama primjetno je da Eddie, usprkos karizmi kojom nedvojbeno zrači na koncertima, pomalo zazire od intervjua i kamera, kao da mu je prilično neugodno u koži rock zvijezde. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh