Premijera flma ‘Pearl Jam Twenty’ u Zagrebu, pokazala je kad se ozbiljan i upućen redatelj prihvati snimanja dokumentarca o značajnom bendu, priča mora imati sretan kraj.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=GzI8OhR0IVY[/youtube]
Glavni svjedok priče osim redatelja i jedini intervjuirani glazbenik koji se pojavljuje u filmu, osim članova benda, je Chris Cornell iz Soundgardena, kojega veže prijateljstvo s Amentom i Gossardom i koji je je bio cimer Andyja Wooda baš u trenutku njegove smrti. Osim toga, pjevač je i jednokratno sastavljenog benda Temple Of The Dog, koji je u znak sjećanja na Wooda snimio istoimeni album. Taj je album tek nakon eksplozije grungea i uspjeha Nirvane, Pearl Jama, Alice In Chains i Soundgardena, postao kultni.
Nakon albuma „Ten“ koji je bend u kratkom roku vinuo u nebesa i uz Nirvanu ih lansirao u predvodnike grunge vala, slijedi udaranje u zid. Bend je postao brend i marketinško-financijska mašina ih je uzela u žrvanj, a oni na to niti su bili spremni, niti su to željeli. Sve puca na MTV partyju za film “Singles” kada se prepijani Eddie za vrijeme izvođenja „State Of Love And Trust“ obračunava sa svojim demonima i s nagomilanim pritiskom i viče: Fuck MTV! To je bio početak Pearl Jama kakvog poznajemo danas. Pokazuju stav i uzimaju stvar u svoje ruke. Najprije prestaju snimati spotove, a nakon snimanja albuma „Vs“ ulaze u sukob s „Ticketmasterom“ koji je jedini bio zadužen za organizaciju velikih turneja i koncerata u SAD-u, a uzimao je veliki profit od ulaznica koje su, kako tvrdi Ament u filmu, bile preskupe za njihove fanove. Taj je sukob nagnao bend da sam organizira turneju koja je završila neslavno, jer je bend sam nije uspio uspješno organizirati, ali je pokazao njihov čvrsti karakter i buduće usmjerenje.
Baš u vrijeme kada se bend borio „Ticketmasterom“ započinju suradnju s Neil Youngom, koji je je kako kaže Eddie u filmu, bio njegov prvi stvarni životni autoritet. Nešto kao očinska figura, koju on nikada u zbilji nije imao. Ta je suradnja pokazala bendu da su važni samo oni i glazba, a ne ono što je okružuje.
Vrlo zanimljiv je dio koji se odnosi na turneju nakon albuma “Vitalogy”, kada Eddie odlučuje sam putovati u kombiju, dok svi ostali, s koncerta na koncert putuju avionom. Mike Mc Cready govori kako je mislio da će se tada bend raspasti.
Također, obrađena je i tragedija na festivalu Roskilde 2000. godine u Danskoj, kada je za vrijeme nastupa benda u stampedu prema pozornici poginulo 9 ljudi. Taj je tragični događaj, koliko god snažno potresao i ostavio duboke i neizbrisive tragove, još jače povezao i učvrstio bend.
Od važnijih stvari novijeg datuma, kroz izvođenje pjesme „Bushleaguer“ ispričana je priča o njihovoj borbi protiv George Busha i njegove administracije, a što nisu dobro primili ni svi američki posjetitelji njihovih koncerata. Naime, nakon izvođenja pjesme koja kritizira Busha, a Eddie ju izvodi s njegovom maskom na licu, iz publike se začulo dosta neodobravanja.
Za sam kraj filma ostavljeno je ono najbolje i najvažnije, a to je odnos benda i njegovih fanova. Jedna od obožavanih pjesma „Better Man“ uz gromoglasno pjevanje publike, poslužila je da se kroz izjave fanova o bendu dobije slika neraskidive povezanosti i lojalnosti, koju jedni prema drugima pokazuju i godinama njeguju.
Veliki finale je sačuvan za najpoznatiju pjesmu benda „Alive“ koja je puštena u cijelosti i koja je savršeno zaokružila ovu nadahnjujuću dokumentarnu priču.
Kada se sagleda film kao cjelina, možda se u njemu još moglo pronaći mjesta za kvalitetniju obradu druge faze djelovanja benda, naročito od albuma „No Code“ nadalje i za podrobniji prikaz, recimo priče oko bubnjara (to je jedina pozicija u bendu koja je bila podložna čestim promjenama, do dolaska Matt Camerona koji je u bendu sada već jedanaestu godinu), a koji je prikazan u duhovitom, ali možda će se nekom učiniti i prekratkom, mini filmić-skeču . Naravno, to bi iziskivalo i znatno produljenje trajanja filma na tri sata, a možda i više, što bi vjerojatno fanovima benda bilo jako zanimljivo. Kompromis je učinjen, pretpostavljam, i zbog gledatelja koji su prosječno upoznati s njihovim radom, kako im film ne bi postao prenaporan i izgubila se nit. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
