Moglo bi se to nazvati presjekom karijere s dodanom dozom nostalgije u odnosu na recentni repertoar, ali to je bilo i za očekivati za ovakvu masovku i, štoviše, bilo je i više nego dobrodošlo.
Da rujanske vremenske prilike nisu nešto na što se može tek odmahnuti rukom (i poput Steve Aufiderzen Cvikića u onoj poznatoj pjesmi lakonski procijediti “ma što me se tiče” – bez toga je odmahivanje rukom ionako jalov posao) pokazalo nam je nevrijeme koje je noć ranije u svega par minuta sasulo sav svoj bijes na metropolu čupajući stabla i čineći ozbiljnu štetu u određenim kvartovima. Revno se stoga pratilo vremensku prognozu tijekom dana kako bismo otkrili hoće li neka nova oluja pokvariti veliku feštu koju su Pips, Chips & Videoclips zakazali na otvorenom, točnije na rasprodanoj zagrebačkoj Šalati, na onome što su najavljivali kao svoj najveći koncert karijere.
Informacije s vremenskih prognoza bile su ukratko proturječne, no oblaci koji su se u minutama prije same fešte ozbiljno nadvijali nad pozornicom dali su naslutiti ozbiljne nedaće za Dubravka i bend. I – ne lezi, vraže! – taman kad je Dudo odlučio istupiti i na najvećem okupljanju svojih obožavatelja osvjedočiti kako je, eto, svaku noć pijan od tequile rapido, nebo je načas, balaševićevskim rječnikom, “rešilo da potopi svet” i tko nije imao kabanicu ili kišobran, u prvim se minutama vjerojatno više borio s padalinom nego uživao u koncertu.
Srećom po okupljene, kijamet nije dugo trajao i nije se pretvorio ni u što slično onome od prethodne noći. Štoviše, umirilo se dovoljno da možemo potpuno uživati u najvećem iznenađenju večeri kad su s pozornice doprijeli poznati, ali neočekivani zvuci Sacherove “Neobičan dan”. I kad se u prozirnoj kabanici na pozornici pojavio Darko Rundek da zapjeva s Ripperom uvodnu stvar “Trećega svijeta”, te divne ploče koja četiri desetljeća nakon izvorne objave trenutno drži poziciju najprodavanijeg izdanja ove godine.
Blaga digresija, kad sam vjerojatno prvi put u životu davnih devedesetih otišao na koncert Pipsa u tada popularni klub Aquarius, jedno od cijenjenih pera hrvatske glazbene žurnalistike u svojem je izvješću posebno pohvalilo trenutak kad je Rundek s bendom zapjevao “Plači”, premda smo svi koji smo nastupu prisustvovali jasno svjedočili da se navedeni duet nije dogodio. Stoga sam se nekoliko puta uštipnuo kako bih bio siguran u to da se taj davno najavljeni susret doista događa na pokisloj Šalati, jer ne bih nikome htio prouzročiti razočaranje koje sam prvi put osjetio u ovo što će, četvrt stoljeća kasnije, izgleda, postati i mojim vlastitim izgovorom za profesiju. Zaista, kažem vam, Rundek je pjevao “Plači”, a pjevala je s njim i s Dudom i cijela ta pokisla Šalata i otjerala oblake i onda je sve bilo smooth sailing, štono bi rekli Ameri, sve do kraja.
Moglo bi se to nazvati presjekom karijere s dodanom dozom nostalgije u odnosu na recentni repertoar, ali to je bilo i za očekivati za ovakvu masovku i, štoviše, bilo je i više nego dobrodošlo. Vratili su nas Pipsi u “Ljeto ’85.” isto kao i u rane devedesete dok je brdom odzvanjala sjetna melodija “Guma na kotačima”. Među iznenađenja valja ubrojiti i suludi pseudoerotski show koji se odvio za vrijeme izvedbe modernizirane verzije pretpotopnog napjeva “Krumpira”, a koji vam ne bih znao dostojno opisati ni da me u snu opsjeo duh Miroslava Krleže.
Natukao je ovaj bend nekoliko naramaka hitova kroz svoju karijeru i nijedna ih dvosatna fešta ne može obgrliti sve, ali sinoćnja se setlista činila najbližom onome najboljem što imaju ponuditi u takvom vremenskom okviru, čak iako je u strateški raspoređenim bisevima moralo doći i do suvišnog susreta s “Dinamo ja volim”, koja je, kako god se okrenulo, ipak sastavni dio identiteta ovog “najzagrebačkijeg” od sviju bendova. Ipak, čini se kako sam u značajnoj manjini po pitanju miješanja navijanja i glazbe, jer je većina posjetitelja bila oduševljena takvim trećim bisom i završetkom koncerta. S druge strane, “Malena” koja je prethodila, zvučala je poput kakve himne u svojoj blesavoj nevinosti dok se orila kroz par tisuća grla okupljenih na ŠRC-u.
Još djelomično mamuran bacam pogled na mobitel i poruke koje su mi stigle tijekom noći. “Bio je spektakl,” stoji u jednoj. “Dakle, ubili su,” piše u drugoj. I tako dalje. Tko sam ja da im proturječim? Napravili su si Pipsi feštu kakvu su i zaslužili. A ja ću morati pronaći način da čim prije iz glave izbacim onu Shaneovu melodiju koju su prisvojili za “Poštara”, jer imam osjećaj da mi je sad zauvijek zapela negdje u kompromitiranim vijugama. Recepte primam u inbox. Pusa.
P.S. Stiže još jedna poruka. “Ako ti naslov ne bu Mate Mišo za alternativu….” Zamislite to kao alternativni naslov, tekst me odveo u drugom smjeru.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
