Pleasants su svoju viziju ostvarili putem kazetnog snimača zbog čega im debitantski album zvuči energično i neposredno, poput kakvog izgubljenog proto-punk albuma iz sedamdesetih koji je desetljećima skupljao patinu.
Australska underground punk scena karakteristična je po popriličnom broju bendova koji su začeti kao bedroom projekti, odnosno kao vizija otkačenih glazbenih kreativaca koja se kroz DIY pristup pretvara u punokrvne i moćne bendove. Nekolicina tih kreativaca okosnica su plodne i uzbudljive scene jer su, uz vlastite projekte, članovi još barem nekoliko bendova. Jedan od njih je Alex Patching, neumorni bubnjar iz Pertha koji inače svira u sjajnim bendovima kao što su Ghoulies i Aborted Tortoise koje smo ljetos imali prilike gledati uživo kada su zajedničkim snagama rasturili zagrebačku Klaonicu.
Alex se nakon europske turneje bacio rad na vlastitom kućnom projektu, bendu Pleasants u kojem je preuzeo ulogu frontmena i gitarista. U novoj ulozi poprilično dobro se snašao, a to se čuje na debitantskom albumu „Rocanrol In Mono“ koji čvrsto stoji na temeljima rokenrola sedamdesetih, odnosno neukrotive energije manifestirane u klasičnom punk pristupu. Taj pristup podrazumijeva ogoljen zvuk koji je lišen suvišnih aranžmana te instrumentalnih eskapada, a Pleasants iz te filozofije izvlače maksimum koji je upakiran u fuziju sirovosti garažnog rocka i otkačenosti egg-punka. Bombastična kombinacija s pulsirajućim punk ritmom odmah se čuje u uvodnoj „Takeout Dinner“ u čiji je DNK utkan duh Ramonesa oživljen kroz rudimentarne riffove energičnih gitara i kroz Alexov način pjevanja. Taj duh svako toliko bljesne dok jurimo kroz pjesme i jamči dobru zabavu.
Alex je sam napisao, snimio i producirao kompletan album te je pritom pokazao talent za slaganje zabavnih i otkačenih pjesama s pregršt catchy pop melodija koje su komplementarne žestokom zvuku gitara. Od masnog proto-punka kojeg nudi „Dead To The World“ preko vesele „Private Mind“, kojom dominira poletna melodija na lead gitari, Pleasants nude isključivo zabavu bez kerefeka.
Nema puno bendova koji su uspijevaju postići momentum zbog kojeg poželite iskočiti iz stolice ili dodati još malo gasa dok vozite kroz grad. Pleasants to postižu kao od šale, u obliku riffa koji se pojavljuje nakon refrena u „Home Alone“ ili kao čitava pjesma – „Karaoke Booth“, koja poput filma „Američki grafiti“ idealizira zabavu nekih jednostavnijih vremena.
Pleasants su svoju viziju ostvarili putem kazetnog snimača zbog čega „Rocanrol In Mono“ zvuči energično, sirovo i neposredno, poput kakvog izgubljenog proto-punk albuma iz sedamdesetih koji je desetljećima skupljao patinu.
Slušajući album sjetio sam se prošlogodišnje izjave Nicholausa Arsona, gitarista The Hivesa: „Nema depresivnije stvari od rocka za odrasle. Većina ljudi bavi se upravo takvom vrstom glazbe, stoga se netko mora baviti glazbom koja ima puno energije i nema smjer. To je rock ‘n’ roll.“ Australci to najbolje razumiju i zato su danas glavni bastion ‘rocanrola’.
Ocjena: 9/10
(Under The Gun Records, 2024.)