Kakvi ‘Osvetnici’, kakvi ‘Brzi i žestoki’, kakvi bakrači… Napokon u kinima imamo prilike gledati pravi, čistokrvni, beskompromisni i adrenalinom napucani ljetni blockbuster koji ne vrijeđa maloumnom i forsirano/lažno dubokom pričom, vrši genocid nad našim očima količinom nepotrebnog CGI-ja i tjera nas da počinimo ritualno samoubojstvo zbog dosade i nemaštovitosti Da, da… Max se vratio i spreman je još jednom pokazati što je to akcijski spektakl!
Odmah na početku se moram ispričati jezičnim puristima i mrziteljima anglizama na tome što ću film „Pobješnjeli Max: Divlja cesta“ u nastavku teksta oslovljavati mnogo pitkijim „Mad Max: Fury Road“ jer sve ostalo jednostavno smatram svetogrđem. Već to samo po sebi sugerira kako imam posebnu povezanost s ovim serijalom, Melom Gibsonom kao njegovim glavnim junakom i Georgeom Millerom kao njegovim tvorcem. Također, nije zgorega spomenuti kako sam jedan od rijetkih zaljubljenika u film kojima je originalni „Mad Max“ (1979) draži od opće prihvaćenog kultnog „Road Warriora“ (1981), među ostalim jer ga smatram jednim od najbitnijih kinematografskih ostvarenja u novijoj povijesti. Upravo zato sam od prvog trailera polagao velike nade u „Fury Road“, vidjevši u tom spektaklu tračak nade u bolje sutra za akcijski žanr, a sada slobodno mogu reći kako je veliki vizionar i samoprozvani mastermind George Miller sa svojom ekipom stvorio film koji će se i za 50-ak godina spominjati kao jedan od onih koji su „mijenjali kinematografiju“.
Prvi veliki plus „Fury Roada“ je najjednostavnija moguća priča koja ispunjava svoju funkciju vođenja radnje i pritom nimalo ne ometa ono zbog čega i želimo gledati AKCIJSKI film, a to je akcija. Previše zamršena priča s nepotrebnim grananjem na nekoliko nedovoljno obrađenih strana i sa desecima plitkih i dosadnih stereotipnih likova je greška koju mnogi moderni blockbusteri ponavljaju kako bi prikrili činjenicu da su inherentno nezanimljivi i uistinu nemaju mnogo toga za ponuditi („Osvetnici 2: Doba Ultrona“), ali ovdje nema mjesta za takve gluposti. Imamo prljavog Maxa (Tom Hardy), traumama praćenog lutalicu koji pokušava preživjeti u neimenovanoj postapokaliptičnoj pustinji, kojeg jednog dana zatoče podanici vođe lokalnog kulta Immortan Joea (Hugh Keays-Byrne) te ga odluče iskoristiti kao prijenosnu ljudsku banku krvi. Na njega se prikači jedan od „vojnika“ Nux (Nicholas Hoult), a stvari postaju iznimno neugodne za sve kada Immortanova omiljena imperatorica Furiosa (Charlize Theron) otme kamion pun vode, mlijeka i njegovih mladih rasplodnih žena. Immortan podiže cijelu svoju vojsku s kojom kreće za Furiosom, a Max će se ubrzo ni kriv ni dužan naći usred tog kaosa.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=hEJnMQG9ev8[/youtube]
Sve se ovo dogodi u prvih 15-ak minuta i od tada pa sve do kraja filma, uz nekoliko kratkih predaha i ne pretjerano intruzivne lagane introspekcije likova, uživamo u neprekidnoj, nabrijanoj, adrenalinom nabijenoj i brutalno zabavnoj akciji! Deseci custom-made automobila i kamiona koji se gotovo dva sata natjeravaju po jezivo prekrasnoj goleti pustinje možda ne zvuče pretjerano zanimljivo i sasvim je razumljivo da svaki gledatelj pomisli kako bi takvo nešto moglo dosaditi vrlo brzo, ali upravo je zato naslov ove recenzije takav kakav jest. George Miller je fantastičnim osjećajem za ritam i polagano dizanje uloga složio gotovo neprekidnu scenu potjere, a eventualni zamor razbija majstorskim pokretima kamere koja nikada ne bježi od akcije ili krupnim kadrovima skriva redateljsko neznanje/glumačku nesposobnost (štoviše, široki kadrovi su iznimno česti). Iako ne postoji previše načina da čovjeka skinete s kamiona i pregazite ga automobilom, Miller je osmislio cijeli niz različitih naprava koje svojim funkcijama dobrano obogaćuju svijet. Ekipa koja se na ljuljajućim šipkama klatari s jedne strane na drugu, harpuni zakačeni za plugove za usporavanje „plijena“, vozila potpuno prekrivena šiljcima namijenjena zabijaju u gume kamiona i naravno, bubnjari u pratnji demonskog gitariste s bacačem plamena koji podiže moral Immortanovim trupama… prava rapsodija totalnog postapokaliptičkog ludila koje je Miller iscijedio do samog kraja! Uz cijelu hrpu genijalnih detalja koje ćete vjerojatno zamijetiti tek nakon nekoliko gledanja (tipa meni omiljeni “zubni arsenal“ The Bullet Farmera), mutirane negativce i u bijelo obojane Immortanove podanike koji se za bitku nabrijavaju špricanjem srebrnog laka u usta uistinu ne može biti dosadno, a dodatni je bonus činjenica kako je gotovo sav kaos koji gledate na platnu/ekranu stvaran. CGI je korišten samo u „pojačavanju“ pustinje, micanju kaskaderskih kablova i za Furiosinu robotsku ruku, a tek će vam nakon ovakvog tipa akcije biti potpuno jasno zašto ono što gledamo u superjunačkim filmovima ne vrijedi pišljivog boba.
Ono što bi za mnoge (pogotovo fanove „Mad Maxa“) mogao biti najveći problem ovog filma jest činjenica kako Max zapravo nije glavni njegov lik. Radnja se vrti i pokreće ju lik Furiose, koja je moralna vertikala i glavni kontekst svega onoga što gledamo (s vrlo jakim naglaskom na feminizam i stvaranje lika jake žene u strogo patrijahalnom društvu), dok je sam Max samo slučajni prolaznik koji se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu i doslovno je prisiljen boriti se u tuđoj bitki. On s vremenom doživi laganu promjenu u svom karakteru, ali čini se kako je Miller prvenstveno stavio fokus na Furiousu. Da ne bi bilo zabune, radi se o iznimno zanimljivom liku kojeg je Charlize odigrala fantastično, ali ipak se moram prikloniti onoj grupaciji koja Mad Max franšizu voli prvenstveno zbog Maxa. Žal je time veća jer je Hardy dostojno zamijenio Gibsona te svojom pojavom i gunđanjem apsolutno krade svaki trenutak u kojem se pojavi te neodoljivo podsjeća na Maxa Rockatanskog iz originalnog filma koji je bio i najbolja i najzanimljivija iteracija tog lika. Možda je Miller osjetio potrebu da u ovaj surovi svijet donese jednu malo drugačiju perspektivu u kojoj se njegov epitom neminovno izgubio i to samo po sebi zasigurno nije nikakva mana, ali je sasvim razumljivo da ljudi koji obožavaju neku franšizu centriranu oko jednog jedinog lika tog lika žele gledati što više… pogotovo kada je izbivao punih 30 godina („Mad Max: Beyond Thunderdome“ iz 1985)!
Osim ove, u krajnjem slučaju subjektivne opaske, za „Fury Road“ se ne može naći niti jedna druga mana. Vizualno stimulativan i minimalistički poetičan te praktično stiliziran (za razliku od primjerice „300“ koji je bio CGI stiliziran), ovaj film podiže letvicu akcijskoj filma na isti način kako je njegov izvornik to učinio prije 36 godina, a teško je zamisliti ekipu koja ovako nešto može ponoviti u skorije vrijeme. Baražna paljba koja traje gotovo dva sata u niti jednom trenutku ne postaje dosadna i ne zamara nas bespotrebnom pričom ili dubinskim analizama likova jer to uistinu nije potrebno u filmu u kojem skupina ljudi u kamionu bježi s mjesta A na mjesto B i onda opet do mjesta A. Nije zgorega spomenuti i izvrsni soundtrack na kojem je radio Junkie XL, a koji se, kao i sama akcija, gradi vrlo postepeno i suptilno te na samom kraju napokon doseže točku ključanja. Zbog svega toga je „Mad Max: Fury Road“ ne samo najbolji blockbuster i akcijski film godine (barem do „Star Warsa“, jer po onome što smo imali prilike vidjeti i što nam tek slijedi konkurencija i nije nekakva), nego je vrlo vjerojatno i najbolji akcijski film ovog tisućljeća, kojeg su dostojne eventualno azijske šore tipa „The Raid“. Nadam se kako će ovaj film biti poticaj drugim filmašima da se ostave superjunačkih dosada i drugih prožvakanih koncepata i krenu raditi nešto ovako primordijalno, kruto, jednostavno i ludo zabavno jer je sramota da ih 70-godišnji dedica mora učiti što je to prava akcija!
Ocjena: 9/10
(Kennedy Miller Productions, Village Roadshow Pictures; 2015)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
