Ono što je pak ovaj Porin učinilo sklandalozno zanimljivim dodjela je nagrade za hit godine Jeleni Rozgi, poznatoj pjevačici onoga što bi se eufemistički moglo nazvati lakim notama, a što bi se svakako, po onoj mudroj ‘nazovimo stvari pravim imenom’, trebalo imenovati domaćom inačicom turbo-folka.
Hrvatska diskografska nagrada Porin proslavila je konačno taj svoj dugo i pompozno najavljivan 18. rođendan. Spektakularnost priredbe manifestirala se, međutim, isključivo u razini nelagode koju je na prosječnog gledatelja ostavilo nekoliko nezaboravnih situacija koje bi se komotno moglo svrstati u TV momente godine, a koje su zasigurno u drugi plan gurnule ono zbog čega ova manifestacija uopće postoji. Pa hajdemo redom.
Navada najavljivanja pojedinih kategorija nagrade tzv. duhovitim skečevima, koju je na prošlogodišnjoj priredbi uveo i osmislio scenarist Porina Goran Kulenović, nastavljena je iz nepoznatog razloga i ove godine. No nije problem u samoj namjeri, to nikako, jer to je normalna svjetska praksa na dodjelama raznih nagrada, pa je prirodno i da Porin slijedi trend. Problem je u tome što dotični skečevi pate od kroničnog nedostatka duhovitosti, kako oni prošlogodišnji sa Sašom Sušecom u glavnoj ulozi, tako i ovogodišnji s Đanijem Stipaničevim, jednim od voditelja ovogodišnje dodjele nagrade. Možda je Đani čak i dobar pjevač, možda je sposoban pjevati u Komediji, ali tu otprilike prestaju njegovi kapaciteti, jer čovjek naprosto nije smiješan, ma koliko mi šutili o tome. Nije, doduše, to isključivo njegova krivnja, jer ipak mu je netko dao taj zadatak i netko mu piše te bedastoće koje treba plasirati kao duhovite štoseve, ali valjda bi i sam trebao biti svjestan vlastitih ograničenja prije negoli se uhvati u koštac s takvim zadatkom. No dobro, pustimo Đanija, on je ionako u ovom slučaju samo simptom kronične bolesti od koje pate Hrvati – viška samopouzdanja i manjka duhovitosti.
Ono što je pak ovaj Porin učinilo sklandalozno zanimljivim, kao i prije nekoliko godina književnu nagradu Kiklop, dodjela je nagrade za hit godine Jeleni Rozgi, poznatoj pjevačici onoga što bi se eufemistički moglo nazvati lakim notama, a što se bi se svakako, po onoj mudroj “nazovimo stvari pravim imenom”, trebalo imenovati domaćom inačicom turbo-folka. Čemu izbjegavati tako briljantno, od svjetskog mega-cara Ramba sročenu riječ, u kojoj je lakonski subliminirana sva tragedija erozije kolektivnog balkanskog ukusa u posljednjih nekoliko desetljeća i zašto, pobogu, ne bismo konačno ponosno priznali da i mi imamo vlastitu predstavnicu seljačije? Ovo drugo dogodilo se sinoć na tom sirotom Porinu koji je konačno odlučio legalizirati neukus nagradivši “Bižuteriju” Porinom za hit godine. Dirnuta Rozga nije mogla sakriti ponos zbog nagrade, a svoju je sreću iskazala zahvalivši se struci na građanskoj hrabrosti što su je uopće nominirali za nagradu. Građanska hrabrost? Nije li definicija građanske hrabrosti dosljedno ustrajavanje na nepopularnim uvjerenjima, čak i onda ako ona povlače svojevrsnu kaznu? Ako jest, tko će ovdje biti kažnjen i kako? Samo u Hrvatskoj se može dogoditi da netko izjavi ovakvu nebulozu u kontekstu turbo-folka i još pritom dobije pljesak odobravanja na otvorenoj sceni.
No, to nije kraj neugodnostima na punoljetnom Porinu. Gibonni, dobitnik nagrade za album godine, zahvalio je struci ostrašćeno pritom pogledavajući vlastitu suprugu i pomislio valjda: kvragu, kad su već svi primitivni večeras, zašto se i ja ne bih asimilirao! Potom je objasnio urbi et orbi da nagrade djeluju nevjerojatno povoljno na njegov libido, najavivši ženi da će dobiti svoje kada dođu kući. Oduševljene ovacije i lascivno cerekanje publike sačinjene od predstavnika diskografa i eminentnih glazbenika navele su ovu autoricu na preispitivanje vlastitih životnih odluka. Možda, dovraga, još nije kasno za odljev mozga? Što da više čovjek radi u zemlji iz koje je Zagorec iznio dragulje, Sanader lovu, a narodu ostala bižuterija?