Autorski tim Anica Tomić, redateljica predstave te Jelena Kovačić, dramaturginja, ponudile su ne samo reinterpretaciju romana već i njegov komentar, s naglaskom na snažne ženske perspektive koje su, kada se danas u postratnom društvu o ratnom razdoblju govori, zapravo nepostojeće.
Kazališna predstava „Hotel Zagorje“, premijerno izvedena u GK Gavella 14. veljače 2020. godine, napravljena je prema motivima istoimenog romana Ivane Bodrožić, no nije riječ tek o pukoj dramatizaciji koja na vlas prati sadržaj romana, već o komentaru autorskog dvojca (Anice Tomić, redateljice i Jelena Kovačić, dramaturginje) na njegov sadržaja.
Podsjetimo, roman za koji je Ivana Bodrožić po objavi 2010. godine osvojila nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo, potresna je prognanička ispovijed pisana iz perspektive devetogodišnje djevojčice koja je 1991. godine morala napustiti rodni Vukovar, da bi se potom s majkom i bratom našla u privremenom smještaju u zgradi bivše Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu koja je postala utočište prognanicima iz Vukovara. Odatle nosi naziv “Hotel Zagorje”, a donosi autobiografsku priču o odrastanju, o neprekidnoj borbi junakinje Ivane za čovjeka dostojnu egzistenciju s majkom i bratom, te stalnom iščekivanju vijesti o nestalom ocu tijekom sedam godina prognaništva.
Predstava pak nudi perspektivu odrasle žene Ivane (Dijana Vidušin), koja svoj narativ nesebično dijeli sa drugim protagonisticama, svojom majkom, bakom i tetom Slavicom, te prijateljicama Zoricom, Marinom, Jelenom i Natašom. Sve imaju zajednički cilj -za zagrebačku publiku svjesno i dragovoljno reminiscirati suživot u Hotelu Zagorje u periodu prognanstva. Ton im je suspektno vedar dok se izravno obraćaju publici, dok se jedna po jedna predstavljaju, dok publici nude šljivovicu, dok joj u maniri ironičnog reality-showa postavljaju pitanja „Jel’ bio netko od vas u logoru?“, a atmosfera je pomalo nalik na onu iz nekog provincijalnog doma amatera. Kako je ubrzo nakon početka predstave introspektivno razmatanje traumatične prošlosti (svih protagonistica) začinjeno glazbenom točkom Tete Slavice (Bojana Gregorić Vejzović) koja izvodi pjesmu „Dajem ti srce“ Doris Dragović, te popraćeno koreografijom Ivane i njenih prijateljice (skupina Crni lopoč), nedvojbeno je da je posrijedi promišljena treš estetika, koja je neodjeljiva s poprištem radnje, samim Hotelom Zagorje. Već je ovdje razvidan postupak sinestezije, tipičan za autorski dvojac, koji će se provlačiti tijekom čitave predstave.
I dok je u predstavi naglasak na dramu, dramsko i moć ženskog ansambla da iznese emociju (koja gradira od djetinje benevolentnosti, preko humora do groteske, scenografija (Igor Vasiljev)) je minimalistička, sačinjava je tek nekoliko stolica te zid u stražnjem planu na koji se projiciraju dokumentarističke fotografije Hotela Zagorje. Upravo iz tog kontrasta, u glumački izvrsno plasiranoj emociji u pobijajućoj atmosferi trasha, u kojoj je prikaz morala tinejdžerice i ljubavi prema domovini na rubu ironije, proizlazi provokativnost i samim time i snaga same predstave.
Epiziranje pojedinih situacija iz dječjeg rakursa (predstavljanje zajedničkih prostorija hotela, stambenog pitanja, audicije za snimanje filma„Vukovar se vraća kući“, razmjene prijateljičinog oca, prve nesretne ljubavi, itd.) donosi igru koja ubrzo prerasta u groteskno i sablasno evociranje horora rata, mučenja, logora, egzekucija, da bi i opet postala samo dječja igra iz koje se protagonistice naglo otrgavaju da bi započele s nekom novom, drugom, naoko nevinom reminiscencijom.
Predstavu, dakle, nose snažna glumačka ostvarenja slojevitih karaktera, i ratom zauvijek obilježenih osobnosti koje, dok nastoje sakriti vlastite ožiljke i traume, iste ih prokazuju, prvenstveno Dijana Vidušin kao nadasve tople i iskrene Ivana, zatim Ksenija Pajić, kao napaćene ali jake Mama, Perica Martinović kao Baka još uvijek sposobne za šalu, Lana Meniga kao Zorica, Antonija Stanišić Šperanda kao Marina, Tena Nemet Brankov kao Nataša, te Ivana Balonča kao Jelene.
Odmak od sadržaja romana vidljiv je prema kraju predstave kada je upriličen intervju s Ivanom, kao autoricom romana nedavno uprizorenog u Gavelli, kojoj voditelj (Đorđe Kukuljica) postavlja vrlo osobna pitanja. Odgovorivši na njih, Ivana se odlučuje za najpotresniju scenu u predstavi, zamišljanje egzekucije vlastitog oca, kako bi mu, barem u mašti donekle skratila nečovječne muke. Ansambl je tako iznova reduciran na glavnu junakinju, i sasvim osobna, nikada razriješena trauma gubitka oca prerasta u kolektivnu traumu gubitka, koje, na kraju krajeva, nitko nije pošteđen.
Riječ je o angažiranoj predstavi (u kojoj se publici izravno postavljaju pitanja poput „Što se vama čini – jel’ vrijedilo sve to skupa?“), koja možda i apriori provocira, ali čija vrijednost je zapravo u posveti ženama u ratu kao nositeljicama bolnih aspekata ratnog iskustva, o kojima se u postratnom društvu javno ne govori. Autorski tim Anica Tomić, redateljica predstave te Jelena Kovačić, dramaturginja, ponudile su ne samo reinterpretaciju romana već i njegov komentar, s naglaskom na snažne ženske perspektive koje su, kada se danas u postratnom društvu o ratnom razdoblju govori, zapravo nepostojeće. Stoga je ova predstava iznimno važna, budući da, između ostalog, donosi nove perspektive na temu prognanstva i rata koje su, na žalost, (još) uvijek aktualne.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
