Nema potrebe javno se posipati pepelom i piti rasol za kaznu pred sam kraj kalendarske godine, ali treba biti čovjek, zanemariti ponos i reći da nam je žao što smo toliko čekali iskritizirati prvijenac Punčki.
Nakon šest neumornih godina rada, strukturalnih promjena i pragmatičnog testiranja reakcija i navika Balkan-style publike, mlada trojka što tek je kročila u dvadesete objavljuje prvijenac „Sunčano s povremenom naoblakom“, a mi ga zaboravismo na puna tri mjeseca. Nazovimo tu odluku mudrom jer se ipak na kraju slažemo da ima tu nečega…
Kad smo u lipnju porazgovarali s frontwoman Lucijom, planova za skorašnju objavu cjelovitog albuma nakon EP izleta bilo je nekoliko. Razmišljalo se još o odabiru pjesama, ali i izdavača. Kako i na koji način ga servirati publici već upoznatoj s materijalima kroz (najefikasniji) koncertni medij, bila je glavna dilema? Nekoliko dana kasnije, s Cherkezima United kojima su Punčke u Varaždinu otvarale koncert, bili smo na kratkoj turneji koja je bila, iskasapimo malo engleštinu, ‘okootvarajuća’ po pitanju Punčki. Iz zadimljenog backstagea tri su studentice s uobičajenom, nepretencioznom i opuštenom energijom stupile pred pomalo skeptičnu i vječno kritičnu publiku, da bi im, metaforički, ali ne nužno i fizički začepile gubicu. Izbacivši iz svojih pluća i ruku ono što će tri mjeseca biti uokvireno pod nazivom „Sunčano s povremenom naoblakom“, izazvalo je izbečene okice i raskrečene vilice. Rekao bi moderni internetski jezik – Punčke su ubile. Nakon ljetnog haranja i šest godina kuhanja napokon serviraju album koji fino osvježuje učmalu 2013.
Iako ga otvaraju melankolično-shoegazerskom „Počet ću iznova“, njoj je suprostavljena „Prije spavanja“ kao pravi pogled u album oštrih i jasnih gitara čime Punčke govore da se ne zajebavaju u post-punku gdje izbijaju zadnji momenti tinejdžerskog angsta što vapi za eksplozivnim punk-momentima katarze. Njega se ne odriču ni u „Iz dana u dan“ gdje lirska dimenzija koketira s banalnim kao što je to Let 3 radio prije četvrt stoljeća u „Two Dogs Fuckin’“ ili čak postaje toliko lapidarna da pune tri minute „Ritma kaosa“ zauzima ciklični bijes od svega devet riječi. No treba mačeve ostaviti u koricama jer kaosa na debiju nema. Punčke su u šest godina testiranja regionalne publike jasno profiltrirale snažne, od slabijih elemenata i odabrale najfunkcionalnija ostvarenja, ne žureći se s objavom, ni priklanjajući se ikakvim etiketama kako bi publici servirale svoj album, nastao pod njihovim uvjetima, bez kompromisa i redukcije. O potencijalnoj redukciji se najviše može govoriti pri pokušaju guranja Punčki u glazbeno-ideološke kategorije onih militantnih bendova što faluse bijesno zamijenjuju instrumentima i reže pri obrani ne tako čvrstih identiteta.
Srećom, tekstopisac u Luciji uspješno se hrva neumornim pokušajima stigmatizacije trojke kao feminističkog benda što bi trebao zaštititi žensku poziciju u nazadnoj nam državi ili unutar hrvatskog glazbenog mikro-kozmosa. Dapače, frontwoman riječima tretira mladenačku transformaciju iz djevojaka na priključku s magistrale tinejdžerstva na autoput zrelosti što će najbolje opjevati ritmično-plesna post-punk jedinica jednostavno nazvana „Srce“ kao vjerojatno najbolje ostvarenje prvijenca. Album crtica i uspomena iz formativnih godina predvođenih jedinicama u svome broju na tom tragu nadopunjuje slatka „Petra Pan“ s jasnim konotacijama mladenačkog neiskustva i neiksvarenosti kojima se možemo vratiti tek maštom i nostalgičnim tekstovima.
„Sunčano s povremenom naoblakom“ smjeli je i hrabri prvijenac definiran glasnim gitarama i vokalno-tekstualnim stavom najbolje opisanim leitmotivom završnog „Doručka“: Mi ne radimo / što svi drugi rade. Nakon šest godina testiranja terena i sazrijevanja u glazbeno-strukturnom pogledu, Punčke ne na stupaju na scenu s velikim praskom, nego s velikim stavom iza kojeg, neupitno, stoji pokriće.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2013.)