Frenetični autobiografski slikopis o uspomenama na ‘proklete’ osamdesete.
Američko uvozno osvježavajuće piće Kool Aid, koje nastaje ulijevanjem vode u prašak za razrjeđivanje, u nas se nije nikad udomaćilo s obzirom na snažnu domaću konkurenciju u vidu robne marke Cedevita koja se u retrospektivi pokazala iznimno otpornom na neoliberalne tokove, iako nikad nije nadmašila odjek jedne Vegete. I jedna, i druga marketinški artikulirana robna marka, svojim imenima asociraju na životnost. Prva, svojom teksturom čarobnog praška koji vodu pretvara u osvježavajući i energetski napitak, te druga, koja se dodaje za jestiviji okus jelima. Tako bi i Cedevita i Vegeta itekako bili zahvalni naslovi kada bi se jednog dana možda našli u naslovu domaćeg svjedočanstva o kugi naših dana, baš kao što je ovaj roman o, u biti, apolitičnom pojedincu stisnutom u suvišku „događanja civilizacija“. Međutim, AIDS je u okviru Jugoslavije bio marginalna pojava, pogotovo iz rakursa bunta raznih subkultura čiji je permanentni neprijatelj bila i ostala malograđanština. Stoga o širenju područja borbe nikad nije ni bilo govora.
No, autor romana „Kool Aids – umijeće ratovanja“, Rabih Alameddine, problema s geografskim razmahivanjem nema. Američki je to pisac i slikar rođen u Amanu, u Jordanu, a odrastao u Kuvajtu i Libanonu. Obrazovao se u Engleskoj i SAD, stekao je i diplomu inžinjera Sveučilišta u Los Angelesu u Kaliforniji. Nakon studija se vratio u Kuvajt, potom u Libanon, a na kraju se seli u San Francisco, gdje i danas živi. Već prolaskom kroz prvih desetak stranica čitatelj će osjetiti minimalistički feeling knjige koji je strukturiran iz nizova dnevničkih snapshotova jednog hipersenzibiliziranog intelektualca. No, nije riječ o papirnatom ekspresionističkom antijunaku autodestruktivnih pobuda i s frojdovskim kompleksima, iako je uloga oca u arapskom patrijarhatu svakako zahvalna frojdovska paradigma romana, već o homoseksualcu kojem je izbijanje građanskog rata u Libanonu poremetilo adolescenciju, ali i kataliziralo odrastanje. Prvi intimni seksualni odnos junak je imao u garaži kao stariji adolescent s jednim prijateljem vojnikom, a orgazam onoga koji uzima se poklopio s detonacijom. Doživljaj putene emancipacije potpuno je drukčiji od frustriranog Pasolinija, sjetimo se romana ‘Amado mio’. Pasolinijev protagonist piše kako bi ga njegov prvi ljubavnik, pastir Bruno, iskorištavao i zanemarivao „bez zere ljubavi“. Citat prema izdanju Prosvete iz 1984. godine, s talijanskog prevela Jasmina Livada, „…video sam kako se u njemu ponovno stvara tajna: tajna seksa kao ‘nevine lepote’, tajna odsutne muškosti zaptivene idolima koji su je zanosili u jedan sasvim različit svet od moga… A on, i kada bi me video, nije pokazivao nikakva osećanja: ja sam opet bio spreman sve da dam samo za jedan saučesnički pogled! Snošaj je bio mlak i mučan, pravo razočaranje!“, pisao je Pier Paolo, poeta, žurnalist, filozof, lingvist, romanopisac, dramatičar, filmaš, novinar, kolumnist, glumac, slikar…
Alameddine također sazrijeva kroz rat, ali ne Drugi svjetski rat kao Pasolini, već Libanonski građanski rat. Obojica se formiraju u vrijeme poraća, s time da prvi doživljava svijet bez patosa, više u trku i kao sudionik potrošačkog društva, nego li u hodu… O sudbini i osobnoj povijesti razmišlja dok briše imena prijatelja i znanaca iz svog adresara, bilo iz razloga pogibije njihovih mnogih prijatelja, odnosno bilo radi izbjeglištva. Sestra će ga, praktično, poučiti da baš zato valja imena u adresar unositi grafitnom olovkom.
Itinerar ‘američkog načina’ i njegovog životnog stila opća su mjesta duhovne aspiracije LGBT kulture, pa tako i aktivisti udruge ACT UP, disko-klubovi i gay-oglasnici, maseri, teretane, kompjuterske oglasne mreže uoči pojave interneta, ateljei i galerije, uz knjigu još samo nedostaje poklon-ampulica Poppersa. Gledamo li iz stvarnosne perpsektive na samu fabulu, sama činjenica da je netko HIV-pozitivan ne narušava općenito ležernu atmosferu Galgenhumora, riječ je ipak o osvještenoj i upućenoj skupini u kojoj svi znaju sve jedni o drugima, iako se diskrecija podrazumijeva. Pripovjedač će istaknuti i kako li koji od likova posjeduje karakterne osobine jedne drama queen, što će reći da je usprkos skokovitoj organizaciji psihološka analiza, pa makar i usputna mikroanaliza, vrlo česta gradivna jedinica ove proze. Druga je stvar to, što ovako zahtjevna tema i zahtijeva relativno prijemćivog pripovjedača, tako da je autor stilski bliskiji Ephraimu Kishonu, nego li realizmu Mohameda Choukrija. To, doduše, ne misle i kritičari stranih medija, koji ga baš utapaju u panegiricima, poput „Koolaids je vodič kroz Tibetansku knjigu mrtvih, Dnevnik Anne Frank i historiju svijeta“, napisati će Amy Tan, dok Literary Journal ističe kako „rat, smrt i seks u moralno praznom i besmislenom svijetu, pomiješani na Alameddineovoj paleti, čine fascinantno štivo“.
Međutim, ono što ovaj niz vinjeta prožetih tom i takvom nadogradnjom Galgenhumora uistinu izdvaja iz sijaseta generacijskih gay-proza jest dimenzija snovitosti Alameddinove proze. Snovitost u stvarnosti umjetnika čiji patrijarhalni roditelj svoga sina smatra moralnom nakazom, ali i snovitost kao življenje tih istih snova u životu umjetnika koji svoju sliku uspijeva prodati za 300,000 dolara u njujorškom Sohou. Već spomenuta frenetična nelinearnost koja rezultira začudnom heterogenošću postignuta je i miješanjem književnih rodova. Osim dnevničkih zapisa i crtica, tu je i dramski tekst čiji su protagonisti Krishnamurti, Arjuna i Krišna, te niz pop-kulturnih ikona o čijoj se homoseksualnosti spekulira, argentinski pisac Julio Cortazar, američka prva dama od 1933 do 1945. godine, Eleanor Roosevelt, te glumac Tom Cruise.
No, kako u ratu obično stradavaju nevini ljudi, a ovaj radikalizirani rat vodi se između sustava i ostraciziranih pojedinaca sam ton čitavog pisma možemo nazvati i reganomičkim, ako li već ne tačerijanskim, govorimo li o ovoj knjizi kao o dokumentu jednog vremena. Međutim, samom autoru kao da to nije ni najmanje bitno, taj relativizam svega u pojavnom svijetu neizostavno nas dovodi do zaključka da su mu sudbina i vječnost itekako bitni pojmovi. Jer Amerika, kao novi svijet, uspjela je stvarati nove vrijednosti kroz ikonografiju usprkos redukciji metafizike. Stoga je moguće u racionalističko-skeptičkoj maniri da poznati filmski redatelj da poznatu izjavu kako se filmove ne radi kako bi se nekome poslala poruka, ako se poruka želi poslati, potrebno je to obaviti u poštanskom uredu. A mišljenja smo da je odluka autora „Umijeća ratovanja” ipak opredjeliti se za snove.
(Izdavač:Buybook, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
