Nije ih bilo dvije godine. Promocija novog albuma trebala je biti ‘povratak u sedlu’, no ishod je ostao ‘izgubljen u prijevodu’.
Gledano iz percepcije slušatelja iz publike postoji pet vrsti koncerta. U “neočekivane susrete” spadaju oni od kojih ne očekujete ništa, ali vas magijom ponesu i tada u krajnjem slučaju postajete obožavatelj, kao i oni od kojih očekujete puno, a večer se završi razočaravajuće. U “očekivanim susretima” su oni od kojih se očekuje puno i koji toliko i pruže, kao i oni od kojih se ne očekuje ništa posebno, pa na kraju tako i ispadne.
No najdublju muku stvaraju oni od kojih se ne očekuje ništa posebno, ali uz postojanje potajne nada da će se ipak nešto dogoditi, da bi se na kraju ipak ispunilo loše očekivanje s početka. Upravo je takav bio koncert zagrebačke grupe Ramirez u Saxu. Ramirez po riječima frontmena Aljoše Šerića nije nastupao dvije godine. Povod svirke bilo je objavljivanje novog albuma “Svijet je lijep”, koji je gore potpisani autor dobrano preslušavao proteklog tjedna. Zbog preslušavanja istog osjećaj da Ramirez neće ispuniti očekivanja postajao je sve veći uteg iz nekoliko razloga.
Prije svega Ramirez je bend koji se pojavio u vrijeme kad se na domaćoj sceni činilo da je rock izdahnuo i da tu nema više nekih novih klinaca koji će snažno upuhnuti svježu energiju u kombinaciji s dovoljno snažnom emocijom za unovačivanje publike. Ramirez je bio na visini zadatka i pored toga što su mu se lijepile svakakve etikete poput toga da su puka kopija Coldplaya, U2 i Musea. No Šerićevoj lirici se nije moglo naći previše zamjerke, grupa je na koncertima imala mojo, zvuk je bio moderan i stvorila se publika. Za hrvatske prilike sasvim solidno. Tu još treba dodati da se Šerić i sa svojim usputnim projektom Pavel dokazao kao autor vrijedan pažnje.
No “Svijet je lijep” se kao četvrti studijski album pokazao kao zamor materijala. Možda i nije problem u tome što se Ramirez toliko zakvačio na disco beat i time postao hrvatska inačica The Killersa u kombinaciji sa stadionskim manirizmom U2-a, koliko isforsiranost Šerićevih tekstova koji ne pogađaju tamo gdje treba. Možda je on sada u odvjetničkim vodama u ozbiljnim slučajevima koji silom prilika zatomljuju pjesnika u njemu. To ne bi trebalo biti opravdanje. Ne smije se gubiti iz vida da je i glazba itekako ozbiljan posao. Kada ide to je najbolja ljubavnica, ali kad zapne to je kučka koja nemilosrdno satire kroz najbolnije točke. Na novom albumu od svih pjesama najviše odskače “Zbog nas”, koliko glazbeno, toliko i lirski. Čini se najviše iskrenom. Pjesma se bavi parom koji je prošao svoje najbolje dane, ali je i dalje omiljen u društvu (valjda je i društvo dobro), pa opstaje zahvaljujući glumljenju idile unatoč dubokoj (i vjerojatno nikad na glas izrečenoj) krizi. >>