Razorni koncert koji je probudio duhove prošlosti

Je li Nirvana najveći bend grunge ere, pitanje je koje me dugo mučilo zbog ‘činjenica’ kao što su Pearl Jam, Soundgarden i Alice In Chains. Snimka koncerta iz 1991. iz Paramount Theatera u Seattleu dala mi je nedvosmisleni odgovor na to pitanje.

Nirvana Live at Paramount Theatre (Youtube/Vevo)

Cobain je izborom „Jesus Doesn’t Want Me For A Sunbeam“ The Vaselinsa već na početku pogodio tamo gdje treba najavljujući je kao iskrenu punk pjesmu. Ustvari ta pjesma u obradi Nirvane tek zaprima pravu vrijednost, jer su je škotski The Vaselins originalno osmislili kao parodiju na kršćansku dječju pjesmu „I’ll Be A Sunbeam“. Pravo zagrijavanje slijedi s „Aneurysm“ i potom eksplodira sa „Smells Like Teen Spirit“ (koja je na koncertu izvedena tek šesta po redu, a ono što je izostavljeno iz snimke su „Drain You“, „Floyd The Barber“ i „School“).

„Poly“ donosi onu poznatu Cobainovu melankoliju dok na „Bread“ popraćen stage divingom fanova trojac Cobain, Grohl i Novoselic još jednom dokazuje čvrstinu, preciznost i žestinu koju je posjedovao. „Lithium“ i „Breed“ su dolijevanje ulja na vatru koje kulminira završnom „Blew“.

Bis je posebna priča. „Territorial Pissings“ pali centrifugu, a jedan od najupečatljivijih trenutaka rocka Nirvana je priredila s posljednjom „Endless, Nameless“, koja je ujedno bila skriveni bonus track na „Nevermindu“.  Novoselic ju je tada u Seattleu najavio riječima: „Sviramo vam je samo zato jer je Halloween!“. Nakon njegovih riječi uslijedila je istinska scensko-glazbena orgija koja kulminira Cobainovim ekstatičnim razbijanjem gitare. Nema tu ni trunke pozerstva, jednostavno ga je uzelo. Prvo je svirao gitaru na podu, zatim je zabio u pojačalo, zavrtio oko sebe, spetljao se u kablove i visoko je bacio u zrak, a pad je bio poguban za instrumet koji se razlomio na dva dijela, a valjda je čista slučajnost da u tom naletu ludila nije slučajno zakvačio nekog od snimatelja koji prije tražili sigurnu poziciju, a ne neku za dobro kadriranje.

Za razliku od grupe The Who i Jimija Hendrixa, u Cobainovom demoliranju nije bilo nikakve teatralnosti, već čisti instinktivni grč i neočekivana emotivna erupcija osobe stjerane u bezizlaznu situaciju. A svemu su prethodili stihovi: Silence, here I am, Here I am silent, bright and clear, Its what I am, I have died, Mother… Čak i sad nakon dvadeset godina kad je i Cobainove smrti prošlo podosta godina, taj njegov suicidalni nagon nakon tih riječi djeluje zastrašujuće, jer “Endless, Nameless” ispada da je njegov rekvijem koji je nastao puno prije dana slave.

Uz hladan znoj samo mi se uz odjavnu špicu putujućih slova u glavi odvrtio film o jednom nasilnom ratnom vremenu, mladosti i glazbenom heroju koji je otišao prerano. Nije to nostalgija. Nostalgija je uljepšana projekcija. Ovo je istovremeno bio vremeplov u košmarna vremena koja se godinama istiskuju iz memorije i jedan od najsnažnijih rock koncerata (iako je srezan). Možda je to i neko osobno objašnjenje zašto ovdašnje generacije rođene sedamdeset i neke nije uhvatila nostalgija za devedestima već se i drugu dekadu za redom kao u loopu prisjeća samo osamdesetih, odnosno vremena prije nego se nad sve nadvio olovni ratni oblak.

Biti objektivan iz te perspektive obična je tlapnja. Nirvana je opravdani fenomen, nešto što je odavno izašlo iz gabarita benda.

Pogotovo za nas rođene sedamdeset i neke.

Koncert iz Paramounta samo je podsjetnik na to.

Ocjena: Neprocjenjivo

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X